Vinko Vištica predavao je matematiku u humačkoj školi, popularno zvanoj Gračine. Najpoznatija rima tih godina bila je Gračine-seljačine. S ponosom smo ju nosili oko vrata na svim nogometnim turnirima i kojekakvim natjecanjima. Glagol u perfektu ne može vam reći da je Vinko umro prerano. Ali evo, ja ću vam reći. Otrgla ga je kratka i kobna bolest, kao i većinu poštenog svijeta.
Nastavnik je bio izuzetno osebujna i smiješna ličnost. Karikatura za novina, a u našim dječjim životima onaj koji bez imalo ustručavanja kopa nos u razredu i onda pronađeno dugo vrti na prstu zagledajući ga, kao pod mikroskopom. On nam je sudbinu tegobne i teške matematike bezbrižno premošćivao svojim genijalnim forama, koje su otkidale dušu od smijeha. Mene je posebno volio. Sjedila sam u zadnjoj klupi i po nekoliko puta za vrijeme sata bi se prošetao do mene samo da me upita – Jel bio dobar onaj vic, đavole? Ja bih zatim klimala glavom smijući se potvrdno, kao onaj Djeda Mraz na ulazu u supermarket.
Jednom je jednadžbe trebao odgovarati malac koji je iste znao kao i puteve Afrike, a kojemu su snalažljivi đaci u tren oka skrojili „bajni“ plan da bi sabotirali novu jedinicu u dnevniku. I sve se odigralo po unaprijed dogovorenom scenariju – djevojčica iz susjedne klupe precizno zabija šestar u njegove vratne žile, krv počinje curiti, on se obrušava na pod znalački kao jedan od pripadnika obitelji Corleone i panika uzima svoj danak u učionici. Za priču je bitno naglasiti da je dečko živ i dandanas, te da naravno jedinicu nije dobio. Nastavnici koji nisu niti bili prisutni tu, donijeli su jednoglasnu odluku da je plan bio stoposto realiziran u mojoj režiji, te mi je Vinko morao uručiti opomenu, mada je znao da će mi ćaća garant isprebijati dlanove šipkom kad čuje za to.
Sjećam ga se i one mu ćele smiješne po kojoj se češao uvijek kad je bio nervozan, u očima mu ostakljene suze kao mosuri, dok mi je objašnjavao zašto sam kriva kad nisam bila kriva. Trepnula sam jednom očima u znak da sam shvatila. Tada sam još ništa nisam znala o Jozefu Ka, ali sam naučila da je život nepravedna, raščupana kurva.
Kažu pojedini „znalci“ da pisanje Oldskul za Poskok predstavlja mrlju na toj stranici, kamen u džepu prohrvatskog naroda koji se bori za hrvatske interese, te da bi bolje bilo da ona kao takva, „Oldskul multikulti patetičarka“, više ne piše, tako da bi rvacki ubogi narod mogao s lakoćom doći do ostvarenja svojih vjekovnih težnji. Pokušavam dakle zamisliti kako to ja, djevojče od svojih, istina 183 centimetra, stojim na braniku Federacije i ne dam Rvatićima famozni Treći entitet. Smiješno, zar ne? Mene bi i malo jača promaja oduvala propisno ako se ne uhvatim za pripadajuću banderu. A kamoli ta ultimativna skupina razjarenih Trećaša.
Lagala bih kad bih rekla da se nisam borila. Svih ovih godina, ne mireći se, inatom magareta, pokušavajući preroniti šovinistički bunar predrasuda o ženama iza ekrana i pretrčati gusto polje primitivizma. Objasniti ljudima da je Hercegovina nešto više od Mate Bobana i pizza-čevrtala Goje. Da u njoj postoje drugačiji svjetonazori od onih na kojima odrasta većina djece. Da u njoj postoje ljudi koji imaju muda žugnuti na fratra koji ne obavlja dobro svoj posao, ljudi koji vide i čuju beznadnost hrvatskih političara u BIH, ljudi koji ne trpe korupciju u svim sferama društva, ljudi koji ne vode svoj život zbog sela i komšiluka, ljudi koji ne žele biti ugušeni prazninom prosječnosti, koji se ne daju nafilovati pričama o ratu i međunacionalnoj mržnji, Thopmsonovim taktovima i huščkačim parolama.
Mene je vjerojatno za sva vremena odredio Ljubuški. Jer sama činjenica da si iz Ljubuškog uvijek te je na neki čudan način odvajala od drugih. Nije to ona prepotentna granica kojom paraš oblake, već jednostavni ljudski ponos.
Generacije koje su godinama prije tebe ponikle na ovim ulicama slovile su za iznimno inteligentne, duhovite, snalažljive i uvijek po nečemu specifične ljude, a to je tvoju malu varoš činilo nekim pomalo mističnim mjestom za sve one koji nisu bili odavde. I onu rubriku mjesta prebivališta ispisivao si u svim dokumentima ozaren, kao da je to automatski značilo da si i sam zbog nečega bogom dan i nezamjenjiv. Ime tvog grada nije ostavljalo mjesta ravnodušnosti.
Ljubuški me naučio suživotu, još u vrijeme dok je cijela zapadna Hercegovina bila potpuno etnički čista i kad su Muslimani za ostale bili poput nekih mitskih bića iz enciklopedija, mi smo imali čika Bracu - malog čovjeka s brkovima i tetu Jasminu, te njihovu malu trgovinicu kraj škole, mi smo najboljeg majstora za televizije Faruka i najdraže učiteljice Kiju i Behidžu, mi smo imali Đezu i njegove bureke i njegov zarazni osmijeh, Sadika i njegove trave. Kasnije se moja tetka iz Gruda krstila i lijevom i desnom, dok smo navijali za našeg prelijepog Adisa u onom tv-natjecanju ljepote ili dok je cijeli grad plakao zagrljen na đenazi dobrog duha Stuba Mirze Mahića.
Mi smo odrastali u jednom sasvim drugačijem univerzumu u odnosu na ostatak zapadne Hercegovine i mislim da nas je to sve izgradilo u bolje ljude. Moje je pisanje od samog početka, bilo glas onih koji nisu imali načina da se čuju. Moji su stavovi za klerikalnu Hercegovinu bili ateistički, za nacionalističku bagru komunistički, za prekaljene jebače s raznih fukodroma isfrustrirano-nejebački.
Nisam posustala. Vjerovala sam i još uvijek vjerujem u ovu zemlju. U činjenicu da će ova jebena omladina konačno skupiti svoja muda, prestati veličati debile koji su vas slali u smišljeni rat za dobrobit svojih guzica, pa istjerati i jedne i druge i treće sa pijedestala vlasti, nabiti međunarodnu zajednicu nogom u šupak koji je sve veći što je naša nesreća teža i izokrenuti naopako fotelje da već jednom gadljivi lopovi iz raznih institucija dotaknu dno. Nadam se također da ćete se probuditi i prestati vjerovati u bajke. Zar vam je malo ovih skoro dvadeset godina koliko su vas lagali i jebali? Sa svih strana. Koliki su obimi tih vaših mazohističkih duša? Dokad ćete posrtati za krivim idolima?
Ovo je vaša zemlja. Druge nemate. I dok svi idu naprijed, ona, sa nadnaravnim prirodnim ljepotama, sa tako posebnim i oštroumnim ljudima, sa iznimnom poviješću, tone u govna se dublje i dublje, kao pramac Titanica kojem nitko ne može niti želi pomoći. Šta ostavljate svojoj djeci? Kakav im primjer dajete veličajući Dodika, ujake nazivajući daidžama, primajući tri invalidnine i dvije penzije, sređujući diplome i javne natječaje?
Moj ćaća, koji je također toliko puta bio u vašim brojnim psiho-formulacijama o meni, ostavio mi je u nasljedstvo iskrenu naivnost i poštenje. Tako da danas, s ovim odmakom, mogu svakoga pogledati u oči i reći bez ustručavanja – da, ja sam to pisala. I da, ja u to vjerujem, više nego u išta ikada. Jer ako na to pljunem, značilo bi da pljujem po svakom svom buntovnom idealu kojega sam s toliko strasti zastupala.
Na kraju, mislim da imam pravo na finalnu porciju bljutave patetike - željela bih samo zahvaliti svima vama. Za sve. Za svaki osmijeh, suzu, pohvalu i pokudu uz tekst. Zbog vas sam disala, radi vas redala misli u nespretne rečenice. Mojim prijateljima s Poskokovih početaka, mom kvartetu najdražih lica, mušketirima koji su me svojim mačevima budno štitili od svega - Mujiću, Zmaju, Herzu i Croati. Mom Zrikiju – nas dvoje niti jedna rečenica opisati ne može, tek jedno - volim te konju, će biti sasvim dovoljno.
Mojim mudracima, s kojima sam imala toliko neslaganja i jedno neprikosnoveno poštivanje – Vesi i Nini. Dvojcu bez kormilara u brodu idealizma – Brdu i Zhani. Svima vama, da ne nabrajam svaki niknejm koji je okrznuo moju dušu, znate dobro koji ste. Hvala mom fratru, mojoj oazi, dobrom anđelu na mojim ramenima. I svima koji ste bili tu tek iz prikrajka, klimali glavom potvrdno ili kolutali očima u tišini, hvala za otkucaje vaših srca. Poskok je godinama zauzimao dobar dio mog života i većinu mog srca. Prepirući se s njim danas, oko naziva svih mjesta koja se protežu između slapa Koćuše do slapa Kravice, shvatila sam da mi je Poskok u život donio i najveću ljubav koju čovjek u životu može iskusiti… Ja sam zaista prošla sjajno. Vinko Vištica mora da sada negdje na nebesima roni mosure od sreće.
