Martina Mlinarević-Sopta (28), rođena Ljubušanka, završila je studij engleskog jezika u Mostaru, a danas živi i radi u Širokom Brijegu, gdje vodi centar za strane jezike. Mnogima je poznatija kao Oldskul, što je pseudonim koji je koristila pišući kolumne tokom posljednje tri godine za hercegovački portal poskok.info.

Polovicom siječnja počinje pisati za hrvatski portal indeks.hr, između ostalog o "ničijim Hrvatima na ničijoj zemlji" , što joj je priskrbilo imidž "zagrebačke plaćenice", "sarajevske miljenice", "Feralovogdjeteta". Martina koja, također, iza sebe ima dvije knjige poezije: Firentinske suze i Otok u prosincu, za Dane govori o njezinom angažmanu u novinarstvu, odnosu Hercegovaca prema zvaničnom Zagrebu i Sarajevu…

Gospođo Mlinarević-Sopta, posljednje tri godine bili ste aktivni kao kolumnistica portala poskok.info, dok danas pišete za index.hr. Kako je uopće došlo do Vašeg angažmana u novinarstvu?

Pisanjem se bavim od malena, a tokom studija bila sam glavna urednica studentskog časopisa. Preko ljeta sam honorarno radila na Radio Ljubuškom, potom dvije godine uDnevnom listu kao dopisnica iz Zapadno-hercegovačke županije. Moje studentske tekstove prenijeli su dva-tri puta na portalu poskok.info, pa smo dogovorili suradnju. Pisala sam kolumne pod pseudonimom Oldskul, jer je uredništvo smatralo da u ovakvoj Hercegovini žensko s imenom i prezimenom neće dugo moći pisati. Teme su bile lokalnog karaktera, ogoljeno oslikavanje hercegovačke stvarnosti. Pišući za poskok.info sve vrijeme sam provlačila svoje viđenje, koje je njima bilo patetično, prepuno, kako su mi često znali reći, bosanske memle. Ljubuški, u kojem sam rođena, u odnosu na ostali dio zapadne Hercegovine, je svijet za sebe. Nakon članka o Nini Raspudiću, koji je izazvao mnogo polemika budući da je mnogo ljudi zvalo uredništvo, uključujući i političke stranke, odlučujem izići u javnost pod vlastitim imenom. Ubrzo potom došlo je nekoliko ozbiljnijih ponuda za nastavak pisanja. Pristala sam pisati za index.hr upravo zbog njihove percepcije, da i njima pružim sliku drugačije Hercegovine, ali i da našim ljudima pokažem da postoji mogućnost da se objavi istina o stvarima u Hercegovini. Tim angažmanom automatski sam ovdje postala etiketirana kao "Indexov komunjarski plaćenik". Ali, ja ne pripadam nikakvoj struji, niti političkoj opciji, jednostavno reagiram na nepravdu u trenutku kad je čujem i osjetim.

Vaše pisanje ima različite reakcije na forumima, portalima, koje se kreću od odobravanja, komplimentiranja Vašoj visprenosti, do onih koji ne prezaju da se obruše na Vašu ličnost nazivajući Vas pogrdnim imenima. Jeste li bili suočeni s određenim vrstama pritiska?

Reakcije sam očekivala, ponajviše zato jer ono stajalište koje zastupam nije stajalište većine gdje živim. Ja i moja uža obitelj smo, u više navrata, dobivali verbalne, telefonske prijetnje od lokalnog stanovništva. Dok sam bila Oldskul, pa se nije znalo ništa o mom identitetu, i tada je bilo etiketiranja - da sam potomak obitelji koja ima crvene knjižice i vikendice po moru, da sam komunjarsko dijete itd. Međutim, kada sam se predstavila - a moja obitelj je srednjestaleška, prosječna hercegovačka, katolička, uvijek na misi, imamo čak i časnih sestara i fratara u obitelji - govorilo se: "Šta je tebi, šta ti se umetnulo u sjeme?" U firmi u kojoj sam vodila komercijalu u Hercegovini, dobila sam otkaz zbog pisanja - tema je bila Branimir Glavaš. Dali su mi ultimatum: prestati pisati ili nastaviti raditi. Naravno da sam odabrala nastaviti pisati. Najveća vrijednost koju su mi dali roditelji je moj izbor, slobodna volja s kim ću se družiti, šta ću misliti, kakvi će biti moji stavovi. Samo zbog toga sam ono što jesam, a ne zbog Dežulovića, Ivančića i crvenih knjižica.

Poručili ste hrvatskom predsjedniku da su "građani Hrvatske mačji kašalj koliko je dopizdilo Hrvatima u BiH". Na kojem stepenu je, uistinu, dijagnoza koju postavljate?

Pa, ja mislim da je Hrvatima u BiH jako dopizidilo, jer se osjećaju totalno izdano i od Zagreba i od Sarajeva. Pričam o dijelu hrvatskog naroda kojeg ću nazvati normalni - dobar i pošteni radni dio hrvatskog naroda - a ne o onima koji su se obogatili u vlasti, o sitnim kriminalcima i tajkunima. Govorim o običnom narodu, koji je u totalnoj depresiji. Ljudi ovdje imaju strašnu averziju prema Sarajevu, koja je plastično stvorena. Ovdje, recimo, ne možete naći troje ljudi koji plaćaju Federalnoj TV pretplatu. Mislim da bi bilo potrebno raditi na tom odnosu, da Sarajevo shvati da hrvatska opstojnost, odnosno jačanje hrvatskog dijela korpusa, ne može naškoditi bh. budućnosti, isto kao što mi trebamo shvatiti da Zagreb nije jedino mjesto kojem se trebamo okrenuti.

Zašto se Hrvati u BiH osjećaju izdanima od Zagreba?

Zadnji udarac je onaj s prebivalištima i vraćanjem osobnih. Zagreb je kao takav odgovoran od onog dana kada je potpisao sporazum u Daytonu za sudbinu hrvatskog naroda u BiH. Hrvatski narod u BiH služio je Zagrebu fantastično dok je bio uljuljana masa za izbore, tada su im bili super. Ali, svaki put nakon toga bili su automatski odsječeni, vraćeni na mjesto gdje pripadaju - negdje preko granice. Mislim da je i dan-danas idealistična vizija da će hrvatski narod u BiH nekad početi shvaćati BiH kao svoju zemlju, jer je još u glavama mnogih Hrvatska jedina domovina koja postoji. Ali ja vjerujem da postoji novi val mladih ljudi koji ne misle da je sav smisao života u Zagrebu i s hrvatskom putovnicom i osobnom. Najveću krivnju za obespravljenost hrvatskog naroda u BiH snose hrvatski lideri, od Bože Ljubića, Dragana Čovića, Zvonke Jurišića... Hrvati u BiH, što je sada popularno, dive se Dodiku, očajnički traže lidera kojeg nemaju među svojim političkim vodstvom.

A Dodik, shodno potrebi, uvijek hrvatskom korpusu u BiH baca mamac u vidu trećeg entiteta?

Treći entitet je kost za uigranu masu kad god treba. Istina je da političkog pluralizma mora biti i da je ovakva situacija, jednostavno, nepodnošljiva, da se Hrvati u BiH sustavno preglasavaju. Ne mislim da se preglasavaju zbog nečije volje, nego jer su takvi, bez ikakvih ideja, govorim o hrvatskim liderima u Federalnom parlamentu, hrvatskim zastupnicima u Hrvatskom saboru, a da ne spominjem političare na lokalnoj razini, gdje se sve svodi na vlastitu grabežljivost. S druge strane, imamo paradoks gdje će taj isti narod koji toliko plače zbog svoje ugroženosti, kad dođu izbori u 10. mjesecu, prodati svoj glas za 100 KM Lijanovićima.

U jednom od tekstova tvrdite da je Crkva s oltara blagoslovila tajkunizaciju Hercegovine. Koliko je to tabu tema?

Da, Crkva je tabu tema ovog podneblja. Sve se može dirati samo Crkvu ne. Ja smatram da su ljudi u Crkvi itekako podložni kritici, kao i svi mi. Nedavno sam dobila mail od fratra iz Posušja, koji kaže da se ne slaže sa mnom u većini stvari, što je i očekivano, ali da mu one služe da sebe preispituje. Što se tiče Crkve i tajkunizacije, to se veže uz poslijeratni period. Ali, sve to ovisi o pojedincima. Crkva i vlast su usko povezane, kao recimo i u islamu, jer je poznato šta radi reisul-ulema. Jednostavno, to jedno bez drugog ne ide, s tim da je ovdje izuzetno jaka vjera ljudi, ukorijenjena u njima od davnina, tako da će progledati bilo šta kroz prste. To je još uvijek mentalitet ljudi gdje su fratar, učitelj i liječnik na svetom pijedestalu.

Pišući o najvećem poslijeratnom kriminalu u vezi s HT ERONET-om, spominjete dvije struje u BiH, koje vode žestoku bitku za foteljama i prevlast nad kompanijom. O kome je tačno riječ?

To je konstantna problematika, ERONET je najveća hercegovačka zlatna koka. Ujedno je jedna od ne znam koliko telekomunikacijskih firmi u svijetu, čiji promet u zadnjih godinu-dvije pada, što je sasvim nelogično. To se dešava zbog političkih igara koje se odvijaju oko ERONET-a. U više navrata pisalo se u medijima o tome, samo što je problem što pojedini ne žele objaviti da se sustavna pljačka ERONET-a odvija pod dirigentskom palicom Zagreba, odnosno zagrebačke tvrtke Digitel. Ovdje su to već dobro poznate struje - Dragan Čović i prof. Slavo Kukić, sve u vidu zadržavanja svojih fotelja i bitke za prestiž, odnosno ERONET.

Koliko se pokazuje želja za raščišćavanjem s prošlošću, tzv. Herceg-Bosne?

To je sve poteklo iz poslijeratnog razdoblja, odnosno ratne hercegovačke "povijesti", gdje su Hercegovci imali nekog vođu, kakav god on bio. Mislim da je to stvar koja ih podsvjesno zaokuplja, pa su danas što se toga tiče izgubljeni. Što se tiče raščišćavanja s prošlošću, mislim da ih Republika Hrvatska itekako primorava i vraća u realnost svakim novim danom i svojim odlukama.

U jednom od tekstova kažete: "Hercegovina će jednog dana biti Hrvatska droga je kojom su djeca po naputcima hranjena od djetinjstva, prvotno uz beatove Thompsona bez zuba, pa kasnije, evolucijski, i Thompsona sa zubima..." Nije li takav način življenja postao uvriježen?

Kada kažem da djeca odrastaju "na Thompsonu", to je metafora za sva obilježja desničarstva, od Tuđmanovih, Šuškovih dana do danas. To su ljudi koji su ovdje i dalje duboko štovani, a narod koji ovdje živi njih dvojicu gleda bez ikakve mrlje i bez ikakve želje da se realno sagledaju stvari. Koliko god je, recimo, Široki mitsko mjesto, jer su ovdje kao najzagriženiji desničari, s druge strane ima jednu jaku alternativnu scenu. To je mali broj ljudi, poput ekipe West Herzegowina Fest ili Mediteran Film Festival, koja se bori da nešto uradi od ovog primitivizma, da se probije drugačijim sposobnostima.

Edina Nurikić [ BH Dani ]