Josip Broz Tito je bio podjednako cijenjen u svim hrvatskim krajevima, ali i u Hercegovini. Prema ukupnom broju ljudskih glava i kod nas je bilo taman dovoljan broj komunista koji su u prvim poslijeratnim godinama ubijali i punili jame u ljubuškim gradskim ulicama.
Potom su postali malo blaži da bi ljude prestali ubijati, ali pošteno honorirati sa dugogodišnjim robijama iz kojih se izlazilo napola živ, ali dovoljno lud da izgubiš ostatak života u slobodi.

U hrvatskoj se javnosti uvriježilo mišljenje da je Hercegovina nekakav nacionalni ekstrem, da svi, baš svi, čim spomeneš riječ Hrvatska, stoje mirno deset minuta. Taj dio javnosti nema pojma da je i u toj Hercegovini i za vrijeme Domovinskog rata bilo dezertera, ali i da se za vrijeme Tite s istim žarom trčala štafeta.

Glavne uloge u tom komunističkom odgajanju imao je najveći jugoslavenski vojskovođa Josip Broz Tito, najveći vojskovođa i državnik kao ženskaroš, prema kojem je Sarkozy mala beba, te omladina za koju se govorilo – Narod koji ima ovakvu omladinu, ne treba se bojati za svoju budućnost..

Nakon omladine nastala je mladež, koja nastavlja trčati štafetu, samo ne direktno po ljubuškim ulicama.

Omladina je imala mnogo svijetlih grupacija u povijesti koje nisu trčale štafetu, mislim na onu samosvjesnu hrvatsku omladinu iz sedamdesetih godina, koja je znala dobiti epitet misleće i koja je znala napraviti studentske nemire, da se i Titi počnu gaće tresti. Činili su se nemiri i za hrvatsku stvar i za studentski boljitak.

Zapitajmo se ima li mladež svijetlih grupacija, koje se bore za studentski boljitak, a time jednako za hrvatsku stvar. Malo morgen - što bi rekao pokojni Slobodan Milošević.
Današnja mladež je pristala na društvo utemeljeno na pokvarenim manirama, koje ne želi mijenjati, koja se klanja voždu samo s jednim ciljem da po primjeru ćaća i matera guzicom zasjednu u nekakvu fotelju. Veliki dio hercegovačke mladeži, a osobito studentske je „lijen“, a u želji za raskošnom foteljom sama je sebe degradirala i porazila.

Kad je Hrvatska mladež u Hercegovini digla glas za pravu hrvatsku stvar, pravu hrvatsku politiku, za povećanje studentskih prava i studentskog standarda. Baš nikad!
To me navodi na zaključak da sadašnja studentska mladež samo trči štafetu.

U toj utrci za uhljebljenjem vlastitog prkna mladež je zaboravila na osobine dobre osobne samokontrole, na častan hercegovački ponos kad je u pitanju ekološki životni ambijent bez društvene i gospodarske korupcije, kao i na vlastiti, a time i na opći kulturizam.

Mladež nam se prevarila u još jednom, a to je da ispodprosječno kvalitetno studiranje nije dovoljno da čim dođeš iz Mostara pokažeš male mozgovne mišiće, a ne osvrneš se okolo sebe i pomoliš pred pratrom za uspješnu budućnost. Zanimljiv je podatak da je prosjek ocjena na Pedagoškom fakultetu u Mostaru naših učiteljica i učitelja 2,45. Isto tako lokalni pametnjakovići navalili na novinarstvo, čak po stare dane ne bi li kao Rade Bošnjak došli do Hrvatskog sabora.

Zanimljivo je to da je slučajno spomenuti Rade prije rata bio vozač viličara, zatim je završio novinarstvo, a u nedirektnom je danas vlasništvu Redarstvenika, zbog kojeg je Josip Merdžo trenutačno u zatvoru, jer je po nalogu vrha stranke (HDZBiH) izvan proračuna za zaštitarske usluge isplatio posrnulom zaštitarskom divu neka mala novčana sredstva.

Ovo su kapitalni primjeri čijim pravcem putuje naša današnja mladež, koja voli idole osobito bogate ovakvim iskustvom. Tamo gdje se vrti lova danas su uprte oči naše mladeži. Čak štoviše i djeca su se počela umjesto autićima i lutkama igrati novcem.

Prevarili su se i u još jednom, a to je da nema slobodnih fotelja puno. To je zato što je napravljen „sporazum“ sa srpskim fakultetom iz Sremske Kamenica da pokupi pare od Hrvata Hercegovine zauzvrat tristotinjak bijelih A4 papira u kojima piše – Vi ste diplomirani ekonomist. Mladeži se još pomutila slika o demokraciji, pa je s fabus instant ekonomistima sklopila bratsku koaliciju. Bravo mladeži osobito studentska!

Sjećam se kad je jedan profesor zadao pismeni uradak na Višoj agronomskoj u Mostaru, a to je da napišu latinski naziv za troskot. Naravno da su svi odgovorili točno, jer nema seljaka u Hercegovini koji ne zna za troskot. Na agronomiji višoj mostarskoj nitko nikada nije pao na ispitu. To je naša zlatna mladež.

Zbog svega ovog novopečena je studentska mladež prisiljena raditi sve, pa trčati i štafetu, ali je zaboravila čistiti troskot kako bi salata bila bogata.

I stvarno – Narod koji ima ovakvu mladež ne treba se bojati za svoju budućnost, govorio je JB Tito, a danas to govore njegovi bivši štafetari, koji nikako da podijele dikele da se potamani trostkot i ekologizira Nostra terra Herzigowina. Živjeli štafetari!

Hrvoje