Šezdesettrogodišnji Ivica Boras Močo, iz mjesta Otok kod Ljubuškog, godinama se bavi golubarstvom, često nas naziva na radio i nudi golubove u oglasima što je i bio jedan od razloga da ga posjetimo. Zajedno s kolegama iz Dnevnog lista uputili smo se u Otok i nakon dva upita stigli na kraj sela do njegove skromne kuće.

Na trenutak, u njegovom dvorištu smještenom na rubu polja, uz jata golubova, osjetili smo se kao u nekom drugom vremenu i prostoru , daleko od suvremenih zvukova i okruženja, kao da smo na pustom otoku odvojeni od svega.

- Golubarstvom se bavim otkad znam za sebe, kao bebu roditelji su me iz rodnog Otoka odnijeli u Srijem 1947. godine gdje sam živio do 70 tih godina. Povratkom u Hercegovinu, donio sam i golubove i ljubav prema njima, tako i do danas. S njima živim bolje nego s ljudima – s golubovima nemam nikakvih problema, lijepo se družimo i razgovaramo... Odgojen sam na salašu, od malena sam držao golubove, u Slavoniji svaka kuća ima golubove.
Golubovi su se ovdje dobro navikli na našu klimu. Samo je jedna razlika u odnosu na Slavoniju, ovdje ima ptica grabljivica, gore ne... Jastrebova, sokolova, koliko hoćeš... Neki dan mi je sokol odnio jednog, ali i kunica ima dosta, odnesu po noći, prorijede mi jato. Golubovi se drže iz ljubavi, ja sam sa sobom donio puno vrsta: maltezere, kingove , lepezane, engleske tiplere.
Od 1974. godine bavim se ozbiljnije, danas držim sportske golubove koji su samo za letenje. Baš sam maloprije gledao, vodio sam godinama knjigu, dosad sam samo poklonio oko 300 komada, a danas u Otoku, osim mene, golubove drže još dvojica, trojica. Ovdje ih, da ti pravo kažem, najviše vole jest, popržit, pure, kapule pa umakat. Golubove može držati samo onaj tko to voli, ja sam spreman pomoći svima koji se žele baviti golubarstvom, ali pravom ljubitelju golubova koji će ih držati s ljubavlju, a ne popržiti s kapulom!

Na Zapadu je golubarstvo biznis, veliki su novci, ulozi, ali ima i mućkanja... Njima je bitno da on prvi, a hoće li crknut poslije nije im bitno. Svi golubovi se prstenuju preko Saveza, radi natjecanja, kako bi se izbjegle malverzacije. Pismonoše su izgubile svoju prvobitnu namjenu, ljudi danas nemaju novca i slabo drže golubove, do 90- tih je bilo dobro, a danas, ako neko hoće goluba, dođe i koliko god mu reknem - skupo mu, druga su danas vremena.

Ovaj hobi uopće nije zahtjevan, malo pšenice i kukuruza, hrana je najmanji problem, higijena je već nešto drugo - golubinjaci se moraju redovito i temeljito čistiti. Ukoliko planirate držati samo golubove pismonoše za natjecanja, to je skupo... Putovanja, prijave, natjecanja koštaju, a ljudi se pak služe svačim, nažalost, daju im razne proteine, pumpaju ih da izgledaju ljepše, da budu veći, bolji. Vidite moje, kako im se svijetli perje, čude mi se kad dođu...

Kad vide da im dajem soli, prirodna hrana i vidiš kako blistaju, nema tu tajne. Kažu: Kako tvoji svitle?. Svitle! Malo ljubavi, prirodne hrane i eto, nema tu nikakve tajne. U posljednje vrijeme, kako pobolijevam, sve teže uspijevam voditi brigu kao prije, ali dobro je.
Kao što čujete s njima nikad nisam sam, veseli su, osobito prevrtači.Sjednem ispred kuće i gledam ih kako lete, odlaze, vraćaju se ..
Kad ih gledam kao da i sam letim.