piše: Jozo Ćurić, HRT

Na blagdan Svetog Antuna u svetištu na Humcu pokraj Ljubuškog slušao sam pozorno svaku riječ koju je okupljenim vjernicima izgovorio zagrebački nadbiskup uzoriti kardinal Josip Bozanić. Na čast je cijeloj Hercegovini što je mali Ljubuški ugostio čovjeka koji sjedi na Stepinčevoj stolici. A on je obilato uzvratio na gostoprimstvo. Došao je s porukom mira, drukčijom od onih koje običavamo čuti od domaćih svećenika.

Govorio je o narodnim teškoćama i nedaćama kroz stoljeća, o povijesti Hercegovine, stradanju, patnjama, o snažnoj vjeri. Gotovo iz svake rečenice čulo se o vjernosti Hrvata iz ovog kraja Bogu i Domovini, o crkvi koja je bila u prošlim vremenima glavni potporanj opstanku naroda, jezika, kulture... Pa o svecu svega svijeta Antunu Padovanskom. Slušao sam kako vrhovni živući moralni autoritet u Hrvata, čovjek sa stolice blaženoga kardinala Stepinca, govori upravo ono što se katkad stide reći hrvatski političari.

Iz Zagreba kojemu oduvijek gravitira hercegovačka mladost, dođoše riječi pohvale, utjehe, nade i duhovne potpore. Riječi koje su melem za dušu čovjeka Hercegovca, koji se osjeća da je jednako Hrvat kao i Hrvati u Zagrebu. Koji je jednako napadnut nedaćama globalizacije, hedonizma i materijalizma, kao i Hrvati u Zagrebu. Ali kojeg muče i sve jači pokušaji akulturacije i asimilacije u njegovoj vlastitoj državi, u BiH.

Nije uzoriti kardinal rekao, “Eto, vi Hrvati iz BiH, tražite svoju vjeru, nadu, svoja narodna, politička, kulturna i jezična prava u Sarajevu, rješavajte svoje probleme u Sarajevu!”. Nije rekao ono što u Mostarima i Sarajevima kao prvo ponavljaju gosti političari iz Zagreba. Nego je donio svojim riječima tračak narodnog i crkvenog jedinstva, koje, srećom, još nikomu nije zabranjeno. Ogrijao je blagom riječi iz Zagreba pokisli narod, čije intelektualce razdiru sumnje u vjekovni opstanak, kada vide kamo se kreću hrvatska politička i nacionalna prava u Bosni i Hercegovini.

Bozanić je donio pozdrave Domovine. Barem tijekom mise tisuće ljudi osjetile su vječitu duhovnu svezu, to da nisu sami na vjetrometini, to da je blizu Majka Zaštitnica i majka Hrvatska. U kojoj Hrvati imaju svoj školski program na hrvatskom jeziku, televiziju i radio na hrvatskom jeziku, glazbene festivale, kazališta i kina na hrvatskom jeziku, sveučilišta kojima nitko ne radi o glavi... U kojoj imaju svoja hrvatska svetišta oko kojih nitko ne plete ekonomsku ni političku mrežu, u Hrvatskoj u kojoj nitko ne strahuje za jezičnu i kulturnu budućnost svoje djece.

Ni sam ne znam je li uzoriti kardinal ikad saznao što je sve iz Zagreba donio u Hercegovinu. Njegov posjet i pohvalu narodnom jedinstvu nisu mogli uprljati ni sutrašnji politikantski naslovi u nešto kvazihrvatskih novina. Kardinal je, naime, u propovijedi višekratno pozivao vjernike da hodočaste u marijanska svetišta. Iako ni jednom riječju nije spomenuo ni Bijakoviće, ni Tromeđu, ni Međugorje, pogodite kakvi su naslovi sutradan bili u novinama! Slavlje u narodu omiljenog svetog Ante stisnulo se nekako na jednu stranicu, na kojoj naslov sugerira da je Bozanić pozivao vjernike u Međugorje...

Normalno bi bilo prepustiti Svetom Ocu, (Kongregaciji za nauk vjere), odnosno Svetoj Stolici, da u sljedećim desecima ili stotinama godina svejedno, odluči kakav će sud dati o ukazanjima u Međugorju. (Kao što je o ukazanjima u francuskim Alpama Crkva sud donijela nakon 350 godina, priznavši ih tek u proljeće 2008.) Nije normalno da svoj sud o Međugorju umjesto Crkve nameću sami novinari, koji su često u ulozi zagovornika biznisa crkvenog turizma, ili pak u ulozi PR-ovaca pojedinih svećenika. Međugorje živi slobodno u vjeri svoju svakodnevicu i bez providnoga medijskog ocjenjivanja i podmetanja Bozaniću.

Vjera u Hrvata Hercegovine ne mjeri se srećom medijskim prikazima, naslovima i brojem emisija. Svetište u Ljubuškom nije gradio bogat mnogoljudni grad, ono nema relikviju s dijelom tijela svetog Ante, kao što to jedino imaju svetišta u Padovi, Lisabonu i na Svetom Duhu u Zagrebu. Ipak, svetac svega svijeta u našem narodu u Bosni i Hercegovini nije ništa manje omiljen nego u našem narodu u Hrvatskoj. Govoreći o jedinstvu vjere i naroda, Bozanić nije rekao ništa protiv samostalne i suverene države BiH. Ali je za razliku od političara donio tračak svjetla podrške psihološki pritiješnjenom hrvatskom narodu u BiH, kojeg i dandanas u duši i u životu muče osnovna pitanja nacionalnog opstanka i održivosti.

Josip Bozanić je, pak, zbog davanja snage jednom iscrpljenom narodu sada zreo za napade političkih protivnika. Svrstao se. Stao je u pomoć Hercegovcima da opstanu. Rekao im je otprilike: “In hoc signo vinces!” (U tome ćeš znaku pobijediti!) Tko će ga za to prvi napasti? Tko je svojedobno napao ili prešutio riječi državnog tajnika Svete Stolice kardinala Sodana, koji je potkraj listopada 1999. u Rimu rekao hrvatskom predsjedniku Tuđmanu: “Drago mi je što sada uz Kristov križ nosimo i križ Hrvatske!”. (vidi knjigu “Sjećanja i prilozi za povijest diplomacije RH”, Hrvatski diplomatski klub/Mate, Zagreb 2008.)

Na blagdan Svetog Antuna u istom onom Ljubuškom Thompsonov koncert. Marko Perković okupio je na stadionu oko 5000 ljudi, većinom mladih, mnogo njih bilo je i na pučkoj misi. Koliko znam, nije na koncertu bilo ustaških kapa, majica, ni zastava, valjda zato što nije bilo televizijâ i nekih novinara. Djeci koja školu uče ili su učila prema raznim mješovitim programima, koja u svakodnevnom govoru miješaju i hrvatske i srpske riječi, mladima od kojih mnogi u automobilima slušaju srbijanske ili sarajevske narodnjake, toj djeci Thompson, Tiho Orlić, Damir Šemen (bubnjevi) i drugi, dali su malo nacionalne snage. Perković im je u većini pjesama govorio o istim onim vrijednostima o kojima je tog podneva većina njih slušala na misi.

Koliko je bilo ljudi na besplatnoj misi, toliko ih je otprilike bilo i na razmjerno skupom koncertu. U pjesmi o bojni Čavoglave pjevač je započeo riječima: “Za Dom! Spremni!” (Ista se pjesma vrtjela prije dnevnika u pola 8 na HTV-u na dan kad je oslobođen Knin!) Ako tko hoće, u te 4 sekunde pjesme može tražiti skriveni pozdrav, poruku, skrivenu NDH, ustaše, Bleiburg, Jazovku, rat, mržnju ispod nosa Muslimana koji mirno žive u Ljubuškom. Uz to, Perković na sceni pokaza mač s križem na rukohvatu, a mač je, je li, oružje!?

No, ni najrevnijem policajcu Vladi iz Ljubuškog, niti bilo komu drugom, nije ni palo na pamet pozvati na obavijesni razgovor oko 4000 ljudi koji su naglas otpjevali početak te ratne pjesme. Ako tko hoće, može još uvijek podignuti prijavu i napraviti redove ispred policije u Ljubuškom.

Ako pak tko hoće, može iz sata koncerta izvući silu riječi o križu, Bogu, ljubavi, kraljici, kralju, Hrvatima, genima, ponosu, Domovini, rodoljublju, djedu, sinu, znači: o obitelji... Pošteno bi bilo sve to izvući, jer je to dominiralo na koncertu. Pa jednako zbog spominjanja obitelji i ljubavi u istom gradu na isti dan, napasti i Perkovića i Bozanića. Učinak napada na Hrvate u Hercegovini bio bi vjerojatno jednak ili isti!