Fra Rade Dragičević nedavno je na vanjskom oltaru crkve sv. Ante na Humcu obilježio 50 godina redovništva - zlatnu misu, uz nazočnost rodbine, stanovnika Humca i susjednih župa, uglednika iz crkvene i svjetovne vlasti i koncelebraciju brojnih svećenika.
Fra Rade, rođeni Studenčanin, započeo je svećeničku službu 1958. u Mostaru. Ovaj skromni, veseli i srdačni fratar i veliki intelektualac sa zadovoljstvom nam je govorio o svojoj službi.
Kad ste osjetili poziv u Božju službu?
U sjemenište na Širokom Brijegu krenuo sam 1944. i tad mi nije bilo ni 11 godina. Teško je govoriti o nekom posebnom pozivu u tim godinama. Ipak, kako sam živio, radio i učio u toj sredini, u posebnom duhovnom ozračju, zaželio sam se posvetiti tome pozivu i biti svećenik. Moj ujak, dr. fra Rade Vukšić bio je franjevac, te sam i ja sebe, po ugledu na njega, usmjerio na taj put.
Možete li nam ukratko reći kako je teklo Vaše obrazovanje?
Franjevački habit odjenuo sam 1951. u Kraljevoj Sutjesci. Tad su se na tome odijevanju mijenjala imena, tako sam i ja svoje krsno ime Mile promijenio u Rade, odnosno Radoslav. To je bio znak novoga života. Godine 1954. sam maturirao u Visokom na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, teološki studij sam završio u Sarajevu, a zaredio se 1958. u Mostaru. Dvije godine služio sam vojsku u Makedoniji. Da su mi priznali školovanje, ostao bih u vojsci samo šest mjeseci, no tad mi država nije priznala čak ni maturu.
Kako se osjećate nakon što ste služili zlatnu misu?
Pitam se je li zaista moguće da je prošlo već pedeset godina da sam zaređen. Osjećam posebnu potrebu zahvaliti Bogu što mi je dao da poživim tolike godine. Teško je pretočiti u riječi radost što sam dočekao ovaj jubilej. Ovaj poziv koliko je lijep, toliko i zahtijeva odgovornost te kao i svaki drugi ima poteškoća i briga, no s pomoću Božjom, osobnim zalaganjem i ljubavlju vjernika, sve se nadvlada.
U svome dugom djelovanju na što ste najviše ponosni?
Svojim čitavim bićem, riječima, djelima, nastojao sam širiti Božju riječ, biti blizak vjernicima i potaknuti njihovu duhovnu izgradnju. To je moj ponos. Svećenik treba pokazivati i na sebi odražavati istinitost i ljepotu kršćanske vjere. Time odražava vjerodostojnost onoga što propovijeda. Samo život građen na ispravnim principima donosi plod i usrećuje.
U odnosu na prethodne godine, kakav je odaziv mladih na misna slavlja i što bi se trebalo učiniti da se taj odaziv poveća?
Zavisi od župe do župe. Gdje su roditelji svjesni svoje vjere i redovito je prakticiraju, tu će i mladi biti redovitiji na misnim slavljima. Kad roditelji zakažu, ne mora uvijek značiti da će ih djeca slijediti, no sigurno to na djecu djeluje negativno. Mladi traže svoje ideale i imaju ogromnu energiju koju treba pozitivno usmjeriti. Mediji imaju često nemoralan utjecaj na mlade. Ipak, naši mladi većinom su redoviti na nedjeljnoj misi. U svrhu pozitivnog razvoja i ponašanja mladih održavaju se za njih razna predavanja, duhovne obnove i razni sastanci mladih.
Utječe li političko stanje u Bosni i Hercegovini na jačinu vjere Hrvata katolika?
Mislim da ne utječe na jačinu i prakticiranje vjere, no sigurno je da zbog svog statusa Hrvati odlaze odavde, jer smatraju da nema perspektive. Političari su dužni voditi brigu o svome narodu. Nezgodno je reći, no Hrvati daju negativnu sliku o sebi. Ne mogu shvatiti da se naši predstavnici ne mogu složiti oko bitnih stvari. Samo slogom se možemo izboriti za svoje interese. Bez jedinstva, mislim da za nas nema budućnosti u BiH.
Tihana Brajković, Dnevni list
RSS feed komentara
