Oni koji čitaju Poskok.info i prate događanja oko West Herzegowina Festa već su mogli primijetiti jednog osebujnog lika, inače našeg Ljubušaka, koji svoje kolumne i književne radove objavljuje na Poskoku i WHFest Fanzin.
Njegovi su tekstovi razumljivi (piše književnim jezikom koji je razumljiv svima i bez previše internih šala), zanimljivi (i kad je tema dosadna), istiniti (i kad je veći dio izmišljen), pametni (i kad je sama tema suluda) i duhoviti (i kad pokušava biti ozbiljan).
On je Ivan Orleanski.
Za početak… Tračevi, priče i mitovi kruže Hercegovinom. Javnost te mnogo čita, ali malo zna o tebi. Tko je Ivan Orleanski?
Alter-ego rođen iz potrebe.
Određena skupina ljudi koja me zna uživo ionako zna i sluti već previše o meni, a običan čitatelj vjerojatno neće profitirati saznavši moje ime i prezime (što su neki uzaludno već i pokušali), jer ono samo po sebi ništa ne znači pa čemu znatiželja? Pseudonim je tu da tekst izbaci u prvi plan. Ništa više.
A što se tiče tih seoskih priča: Orleanski nije nit oženjeni čovjek ni neka žena, kako su to neki nadasve mudro sugerirali, nego običan student. Mislim da je toliko dovoljno. No, ako netko baš tako žarko želi znati tko sam, moj mejl je
Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript
. Reći ću - upće nije problem.
Pa zašto se onda ne otkriješ?
Naš mentalitet je takav da je važnije tko nešto piše od onog što piše. „Nu ga… Piše o drogi. Šta će on pisati o drogi kad se sam drogira? Vid'la sam ja njega neku večer u parku. Šmrče travu u vene.“ Elem, ovako mi je više fora. Ali eto… Ne trebaš biti Nik Praskaton da otkriješ tko je Orleanski. Kao što rekoh: koga zanima, neka pita. Eno mu mejl. Tko pita – ne skita. Budimo realni: sad ne bi bila fora „ukinuti“ Orleanskog…
Mnogi Orleanskog smatraju jako dobrim piscem.
Što se tiče te karakterizacije: ne treba svemu vjerovati. Nije mi poznato što govore mnogi jer mnoge ja ni ne čujem, a i ljudi svašta pričaju. Zadovoljan sam što svoju ocjenu kao nekakva piskarala (stid me reći – pisca) čujem od malog broja ljudi čije mišljenje cijenim.
Skroman si…
Ovisi o kutu gledanja. Jedan bi to nazvao skromnošću, drugi nedostatkom samopouzdanja po tom pitanju, a treći taktikom „pila naopako“.
Odakle te uopće za kolumnističkom katedrom portala Poskok.info?
Sasvim slučajno. Nešto sam bezveze piskarao po njihovu forumu, pa me eto skontali.
Kolumnist nije tu da napiše precizan članak o nečemu nego da dadne svoje mišljenje. Kolumne su općenito putokaz o čemu treba razmišljati i u pravilu daju novi kut na priču o kojem možda nismo ni razmišljali.
S vremenom sam primijetio da moji tekstovi ne prolaze nezapaženo. To mi je važno. A to što je jednome moj glas slavujev poj, a drugome grebanje stiropolom po prozoru – druga je priča.
Bilo je tvojih nekoliko tekstova koji su digli dosta bure u Hercegovini. Je li bilo ikakvih posljedica?
Izuzev nekoliko krkanskih prijetnji – ništa. Uostalom, tko mi što može? Pišem iskreno i bez ikakve želje za nekakvom političkom korektnošću.
Svejedno je bio ja Ivan Orleanski ili šta-ja-znam Marko Marković, jer to apsolutno ništa ne mijenja na težini onoga sto sam napisao.
Zašto ljudi gledaju na Poskok.info s određenom dozom nepovjerenja?
Dosta složeno pitanje.
Jedan bi medij kao Poskok trebao biti ništa drugo nego pouzdani svjedok vremena u službi čitatelja, i samo čitatelja, ne služeći nikome drugome, a pogotovo ne kojekakvim strujama.
Pošteno obavještavajući, analizirajući i komentirajući događaje i situacije, ne varajući i ne zavodeći čitatelja, Poskok.info i nije ništa drugo do - "kontrola" života u ime javnosti. Ništa manje, i ništa više od toga. To mu je dužnost.
Slažem se s onima koji smatraju da se uredništvo Poskoka ponekad ne drži principa tolerancije. No, sve je to za ljude. Čovjek teško po svojoj prirodi može biti objektivan. Svi mi na određene stvari ili događaje gledamo iz svojih uglova i, normalno, ne mogu svi pogledi biti isti. U tome i je ljepota. Ljudi su inače nepovjerljivi prema Poskoku zbog komentara koji se ostavljaju ispod vijesti ili kolumni. Ne znam jesu li ti ljudi ikad posjetili portal Večernjeg, Jutarnjeg lista ili pak Indeks.hr – tamo je još gora situacija po tom pitanju.
Uostalom, Poskok.info je predvodnik „novog hercegovačkog vala“.
Poskok.info se često naziva i senzacionalističkim portalom…
Čitate li ostale portale? U svim medijima dolaze tri vrste vijesti: aktualno, senzacija i seks. Ako želiš nešto prodati, važno da sadrži nešto od navedenog.
Koliko god ja htio da se u medijima piše o nekim drugim stvarima, činjenica je da Severinino međunožje prodaje „vijesti“, dovodi oglašivače, a na kraju plaće za novinare i urednike. To je jednostavno tako!
Ovome se može usprotiviti samo onaj tko iza sebe ima potporu vlasti ili dovoljno „osviještene“ klase koju zanimaju neki dublji sadržaji, ali teško da ćemo ovo vidjeti u Hercegovini u bližoj budućnosti.
Budućnost pisanja na Poskoku?
Dok mi to pričinjava zadovoljstvo, a drugima ne šteti - pisat ću.
Što bi volio promijeniti u ljubuškoj općini?
Jelda da bi bilo bezobrazno kad bih rekao - ljude?
Gle… Kad vidim neke druge gradove u Hercegovini, onda zahvalim Bogu što mi je dao tu sreću da se rodim kao Ljubušak. Htjeli mi to ili ne – Ljubuški i Ljubušaci su uvijek bili posebni. Bilo naopako, bilo naoposum.
Ali evo nešto… Kad god prođem kraj gradskog nesuđenog kina, pukne me nekakva nostalgija. Sjećam se osnovnoškolskog vremena kad su nekakvi „likovi iz općine“ skupljali od nas, djece, pare za otvaranje kina. Znam da smo nekoliko puta davali po deset kuna. Čovječe, djetetu od desetak godina i pet kuna je puno, osim ako nisi, jelda, tajkunov sin. Jest da bi se tih desetak kuna potrošilo kod Stojke na one stare sendviče ili tople slance kod onih šiptara tamo iza škole, ali nekako mi krivo kako se ljudi i preko dječjih snova pokušavaju opariti. Ali ipak su nam dali nekakvu nadu da bi jednog dana ono kino moglo i proraditi. Daklem, ljubuško kino.
Na WHF-u si se prvi put pojavio prošle godine i pobijedio si. Ove godine si, uz dr. Željka Barišića, dobio specijalnu nagradu žirija i okarakteriziran si vankonkurentskim pisca. Dakle, što se tiče književnog dijela West Herzegowina Festa, Orleanski je eto prošao dosta zapaženo. No što je s ostalim Ljubušacima?
Sve što omogućuje da se kvaliteta probije po vlastitoj vrijednosti za mene je izrazito pozitivna stvar. Tako je trenutno i s West Herzegowina Festom. Jako pozitivna stvar koja bi mogla još neko vrijeme kvalitetno trajati. Ali zaista je šteta što 50% mlađih Hercegovaca uopće i ne zna za ovaj naš kulturni fenomen.
Zašto kulturni fenomen?
Hercegovina polako, ali sigurno postaje meka turbo-folka. Uzmimo na primjer naše veleštovane klubove Campari, Aquarius ili Frühlings Vogel. Pa to su najpopularnija i najposjećenija mjesta u gradu! Normalno da ti WHF na sve to dođe kao kulturni fenomen.
I onda je meni fascinantno da Ljubuški na WHF-u izbaci npr. jednu fantastičnu stvar od Narodnih Mošnja – „Pendrek“ ili sad već antologijski film „Nada umire zadnja“. Uzmimo na primjer i ljubušku publiku koja na festivalu diže atmosferu do neslućenih razmjera. Ne bi bilo pretenciozno reći da su Ljubušaci važan kotač ove kreativne putujuće karavane.
Što misliš o aktualnoj političkoj eliti?
Elita je sumnjiv pojam. O političkoj eliti, ne samo kod nas nego i u svijetu, uopće ne razmišljam.
Ajmo to pitanje postaviti malo drugačije: što je potrebno jednoj osobi da bude političar? Znanje? Fakultet? Provjera radnih sposobnosti na nakon izbora? Mo'š si mislit…
Što je potrebno bivšem knjižničaru ili npr. školskom nastavniku da bude politička faca? Ništa.
Političar može po zanimanju biti bilo tko: šofer, mehaničar ili šta-ja-znam poštar. On će postati političarom onda kad mu birači iskažu svoje povjerenje. Birači, dakle, ako ćemo pošteno - kupuju mačka u vreći.
Političar je za mene u istom rangu kao i guru, mađioničar ili manipulator.
Bi li se ti dao operirati čovjeku koji nije kirurg, ali te uvjerava da će to obaviti kako Bog zapovijeda? Pa nisi lud… Ali svoje biračko povjerenje spreman si pokloniti bilo kome, jelda?
Elem, inače mi ne sjedaju baš najbolje ljudi koji me unaprijed pokušavaju uvjeriti da su upravo oni ti koji će znati kako da se bavi državnim ili gradskim poslovima. Za mene su političari su u principu megalomani.
Rijetko se dogodi da me ugodno iznenade.
No, politika nije toliko negativna kako to mnogi mediji pokušavaju predstaviti javnosti. Onda se tu javlja problem jer će mlad i pametan čovjek, koji bi možda mogao donijeti dašak svježine i prijeko potrebne kvalitete, teško odlučiti za politiku jer mu je već u startu zalijepljena negativna etiketa… A nama treba novih i pametnih političara, jer ovu političku kliku definitivno treba prozračiti, pročistiti i osvježiti.
Mlade generacije ljubuških studenata će se vratiti u svoj grad i vjerojatno će i oni pokušati nešto učiniti…
Da, baš…
Gdje će se vratiti? Šta će radit ovdje? Po danu visjeti po kladionicama, a na večer se opijati na narodnjacima? To je sve što su im „stariji“ osigurali. Za rijetke ovdje ima posla.
Naravno, povratak najvećim dijelom zavisi i od studenata. Ali ako će biti pasivni kao u Zagrebu, neka ih radije gore. Ljubuški je dovoljno mrtav i bez njih…
Dakle, budućnost ljubuške općine je rukama zagrebačko-splitskih studenata. Po tvom mišljenju ne piše nam se dobro.
Ispravak netočnog navoda: budućnost ljubuške općine je u rukama B i H studenata. Mostarski i sarajevski studenti će postaviti Ljubuški na pravo mjesto. Za razliku od onih zagrebačkih, „domaći“ studenti će se ostati u Hercegovini. Ako ništa drugo: barem će ostati u svojoj državi.
Ali pasivnost mostarskih studenata je već nekoliko puta opjevana.
Isto kao i zagrebačkih… Srednjoškolci ih moraju učiti borbi za vlastita prava. Hercegovački bi studenti u Zagrebu prosvjedovali samo kad bi im država zatvorila Roko / Akademiju ili The Best. E mislim da bi Republika Hrvatska tad bila u velikoj gabuli.
Ima li ikakve nade za pomak naprijed?
Ima.
Evo malo reklame: Nedavno je oformljen klub „Nobilitas“ s ciljem promicanja kreativnog stvaralaštva i kulturno-umjetničkih vrijednosti. Ovom prilikom pozivam sve mlade Hercegovce da se priključe ovom pokretu. Klub već ima nekoliko spremnih projekata i nestrpljivo se čekam početak nove akademske godine.
Hoćemo li ubrzo vidjeti išta od tebe u papirnatom izdanju?
Čisto sumnjam. O tome uopće i ne razmišljam. Nekako mi je bezveze izdati knjigu u vremenu kad se više piše nego čita. Ne patim od toga da se nešto pod „muss“ objavi ili izda. Fino je kad te neka veličina pohvali, pa se onda ponadaš se da možda dobro pišeš... Ali ne da mi se. Uostalom, nisam ja tako dobar. Neka me čita sto ljudi koje cijenim i neka budu zadovoljni – meni dovoljno. Granica? Svejedno mi je.
Tko su ti spisateljski uzori?
Svaki pisac ima nešto za reći te to izražava na poseban i sebi svojstven način. Od pokojnih – Ivo Andrić. Od ovih stranih, dobar mi je Marquez. Jest da mu je stil malo nadrealan, ali nema veze. Ili npr. Renato Baretić iz Hrvatske. Legoland je mala beba prema onome sto taj čovjek uspije složiti od riječi. Ili ovih naših likova – Gatalo. I ja bih onako volio pisati, ali ne ide.
ekskluzivno za ljubuski.info - JOHN SHANE
RSS feed komentara
napisao AJDE, Kolovoz 11, 2008
-
- +0
-
-
napisao cerno, Kolovoz 26, 2008
Ja bih se zapitao da sam na njihovom mjestu i prijedložio im da uzmu markistički udžebnik. Onde su sažete sve orleanske priče!! Treba ga ignorirati! Komunističko je vrijeme prošlo!
-
- +0
-
-
