Striko daj bombona!

Petak, 23 Ožujak 2007 08:55

Balkanska mafija posljednjih godina zaista radi punom parom. Podzemlje je jako dobro organizirano. Sve je više profesionalnih bandi – radi se stručno i sofisticirano. Kriminalci su ozbiljniji nego ikad, a njihova su nedjela uredna, pomno isplanirana i, što je najvažnije, sve ih je teže pratiti. I naša se brvnara polako pretvara u mafijaški Beograd, a naša B i Hercegovina sve više nalikuje južnoj Italiji.

Kad malo pogledam dnevne novine á la Večernjak i Jutarnji, ne mogu ne zamijetiti kako je sadržajem često najobilnija Crna kronika. Ne znam koga to mi zavaramo svojim pričama: kriminal je na našem području oduvijek bio prisutan. Stereotipi o hercegovačkom lopovluku i dalje piju vodu. Ex-Jugoslavija je prije bila sinonim za lopovluk. Otkako sam provirio na ovaj svijet, svi pričaju o muljažama, mitu i korupciji.

To je normala. Uvijek se kralo, krade se i krast će se. Sumpora ti!

Ukrao ti jednu marku ili milijun maraka: opet si lopov. Ali briga me za krađu. Tema naše današnje emisije nije lopovluk nego droga u Ljubuškom i narkomafija u Zapadnoj Hercegovini. Koliko god ovo apstraktno i nama daleko zvučalo, ali to je hercegovačka tabu tema o kojoj se i oni najhrabriji boje razmišljati, a kamo li štogod progovoriti.

Dok sam prikupljao materijal za ovu kolumnu, redovito sam nailazio na zid šutnje i odbijanja te prijeke poglede preplašenih i do grla zakopčanih sugovornika. Čim se pojavim u gradu, nastaje muk kao da je upravo otkucalo podne u nekom vestern filmu. Žene nervozno zatvaraju prozore i navlače zavjese i brzinom kakve se ne bi postidio ni Maurice Green uvlače djecu u kuću. Muški se nelagodno meškolje i tjeskobno me promatraju. Da, da.. Možda malo dramatiziram situaciju, ali zbilja je tako. Ljubuški nije velegrad – svi znaju sve, ali ljudi se boje govoriti. Logično. Ne, tema ovog broja nisu oni stari mumificirani oldtajmeri što favoriziraju jamajkansku škiju i povremeno bockanje i dangube sjedeći ispred već kultnog "Kuma 2". Pravi muzej voštanih narko figura. Ponekad mi liče na hibride između mršavog i impotentnog vola i nekog manje važnog glodavca. Počeo sam s pričom o dobro organiziranom "podzemlju", ali zbunjuje me što u Hercegovini "podzemlje" ne postoji. Famozni andergraund. Ne, ne postoji: ništa se ne krije, sve je javno. Policija zna tko dila, policija zna tko donosi drogu u Grad, ali ne želi ništa poduzeti.

Kad sam bio manji, imao sam dječje paranoje s brojnim zastrašujućim slikama i vizijama o narkomanima ili, bolje rečeno, narkofilima i dilerima, tj. kako bi to sve trebalo izgledati. U predpubertetskim tlapnjama zamišljao sam ih kako raščupani i odrpani ulaze u školu, suludim izgubljenim pogledom strijeljaju sve oko sebe, tuku druge učenike, pa čak i profesore, a nitko im ništa ne može jer posjeduju nadljudsku snagu dobivenu drogom. Čisti užas. Riječ "diler" sam poistovjećivao s nekim sumnjivim i obvezno ružnim likovi koji kao hijene kruže oko škola, nude neke šarene bombone djeci. Možda sam baš zbog toga uvijek bio skeptičan prema svim bombonima. Čak ih i otimaju pa ih na silu kljukaju drogom, a kad se mali naivni učenici navuku na tu zagonetnu drogu (obvezno nakon prvog puta!) onda dolazi do stvari koje nisam mogao niti imao hrabrosti zamišljati.

Dugo sam se kolebao bih li ili ne bih ovdje objavio imena lokalnih samoprozvanih patriota koji preprodaju drogu i imena korumpiranih ljubuških policajaca, te dežurnih handymana za koje se uopće ne zna rade li u nekom ministarstvu, županiji, općini ili nekoj drugoj instituciji slične filozofije, ali ama baš svugdje su prisutni. Nogometnim rječnikom rečeno, oni su libero. Nijedna akcija ne prolazi mimo njih. Ne želim govoriti o imenima, jer bi mi vjerojatno nakon objave narko liste slijedeće bilo rukovanje i finalno ćaskanje sa svetim Petrom. Iskreno. Ne bojim se nikoga, ali nema smisla: opet će biti sve po starom. Sve je to začarani krug. Iznenadila me informacija da se u jednoj ljubuškoj srednjoj školi nalazi nekoliko ovisnika. Narkomana ima u zapadnoj Hercegovini i više nego što pokazuju statistike. Ali statistika je poput bikinija: pokaže ti sve, ali sakrije ono najvažnije. No bilo bi krajnje neprikladno (da ne kažem opasno) razotkrivati s ovoga mjesta tko se igra(o) šibicama, pa ću se zato lijepo pozvati na slobodu govora i cijelu kolumnu staviti pod jednu jedinu, ali u ovom slučaju jako bitnu i važnu riječ: navodno.

E u Gradu i okolici NAVODNO postoji 5-6 ljudi koji su se doslovno preko noći obogatili te imaju svoju malu vojsku teenage dilera. Ovi novokomponirani bogataši su bili i ostali krkani i seljačine koji se ništa ne libe učiniti ni pred kim. Jedan od njih (XY) je propali sportaš. Iza kuće ima poveću farmu hašiša, a veća (i bolja) roba mu dolazi iz Rijeke i Splita. Trebam li napominjati da mu je jedan od krvnih srodnika policajac? Drugi XX ima kuću u centru i najskuplje auto u okolici Ljubuškog. Legalni poslovi za njega su mislena imenica. On je još jedan u nizu hercegovačkih fenomena: on je, naime, petogodišnji faks uspio završiti samo za tjedan dana. "Moraju me uhvatiti jednom u 5 godina!" izjavio je novopridošli doseljenik YY, koji je isto tako duboko ogrezao u heroinu i kokainu i već standardnom šverc komercu. Za razliku od dvojice prethodnika, on se bavi legalnim poslovima, ali iako nema toliko posla, zarade i prometa, uvelike širi svoj biznis.

Očito je da svi oni imaju dobro zaleđe i da je dilerski dio priče samo vrh sante leda.

Ljubuška normala su tinejdž dileri koje možete uvijek zamijetiti: ponašaju se kao da ih je glavom i bradom obučavao tandem 50 Cent i onaj Rile iz Vize za budućnost! To su sve po redu neuspjele i(li) jeftine kopije Al Caponea. Capone je za razliku od njih bio faca. Uz njih je nekoliko maloljetnica (što psihički, što fizički), koje su spremne akcijom na koljenima u G.P.-ovom WC-u zaraditi nešto malo šuta. Ljeti se skupljaju vikendom ispred već spomenutog WC-a u čitlučkom GP-u. Cijela mi se situacija gadi.

Prošlo sam ljeto primijetio kako u ljubuškom Flamencu meni neznani konobar prima zamotani paketić od lokalnog dilera. Živim u uvjerenju da je ono bio šećer u prahu. Čuo sam da je slično i u Aquariusu.

Ovo ljeto sam bio u više rupa, nego miš Jerry. Nije to nikakva tajna: bijelog i lako dostupnog koliko hoćeš, a ekstazija k'o u bombonjeri. Jedino što ti treba je lova.

Neka mi oproste vlasnici gore spomenutih ugostiteljskih objekata ili, eufemistički rečeno, klubova, ali sumnjam da oni ne znaju što im se događa u kući. Ne krivim ih. Ne krivim nikoga. Rješenja nema. Zapravo, ima ga, ali ga ne smije biti, jer su narkotici najprofitabilniji biznis, kako u svijetu, tako i kod nas. O tome je napisana hrpa literature, cijele su generacije izrasle u drogi, ratovi se vode zbog droge.

Ne znam tko je sad glavni glavonja u PU Ljubuški, ali situacija u Gradu je već duže vrijeme zabrinjavajuća. Ne volim generalizirati stvari, ali nešto je trulo u cijeloj priči. Neki dan je policija uhitila jednog starog travara zbog 100 stabljika omiljene mu biljke, ali to je samo fazon da pokažu kako oni ipak nešto "rade". Svaka im čast na toj hvale vrijednoj akciji, ali ako su već njega sredili onda me zanima zašto tako nisu pregledali kuće ili stanove trojice gore navedenih svojevrsnih narkobossova. Draga ljubuška policijo, maži ti oči nekome drugom! Pravila igre su poznata. Kao i cifre. Točno se zna koliko košta koji policajac. Sumpora ti! Policijska stanica sad ispada poput javne kuće: svaki djelatnik ima svoju cijenu. Ako u ljubušku policijsku postaju zaluta koji moralno orijentirani državni službenik – slijedi mu automatski premještaj. Sve je to začarani krug.

Gdje ima da XX u podne (čitaj: u sred bijela dana) u jednosmjernoj ulici pred crkvom sv. Kate zaustavi auto dok iza njega čeka preplašena kolona među kojima su i dva policajca, te izađe iz auta, preuzme tjedni utržak te potom dadne svom "radniku" novu robu? Svakodnevno me impresionira koliko je zapravo sve to oko nas naivno.

Car je gol već duže vrijeme, a djeca su postala toliko lijena da bi i prst podigla, a kamo li istresla famoznu rečenicu.

Kako bilo da bilo – vanka je postalo veoma opasno. Kriminalci dobivaju sve bitke u posljednje vrijeme, ali rat će ipak teško dobiti. Policija tapka u mraku između gangstera, korupcije i vlastite trulosti. Ja sam kao i uvijek sam i naslonjen na zid negdje u sjeni, žvačem Čunga Lungu i promatram ih.

by popular request: