Veliki vas brat promatra

Petak, 23 Ožujak 2007 16:46

Dobro došli u kuću velikog brata! Odabrali smo kandidate, a da oni toga nisu ni svjesni...

Isto kako si ljudi dopuštaju svakojake glupe i lude postupke u svojim odnosima prema drugima, tako si je i nemali broj ljudi dopustio da kritizira one prve. Što nam se na kraju iz toga izrodi, manje je ili više nebitno. Ovisno o situaciji i o tome tko piše i na koga će tekst utjecati.

Mnogi su mi prigovarali zašto kritiziram Ljubuški i njegove stanovnike. Ne brinite: Nije kritika plod nikakve osobne frustracije, nego nastojanje da se neke stvari promjene. Bune se samo oni kojih se tiču moji tekstovi kao što će se neki latentno pobuniti i nakon ovoga literarno-kriminalističkog pokušaja. Dok sam još išao u ljubušku normalku, ispod klupe mi je redovito bio neki krimić čije sam riječi upijao isto kao što lijeni poskok upija podnevna sunčeva koplja izležavajući se na hercegovačkom kršu. Što sam mogao?

Furao sam se na likove vrsnih autora kao što su Doyle i Agatha Christie. Nisam bio jedini u ovoj kriminalnoj adoraciji, ali sam sigurno bio unikatan. Dok su se svi furali na Sherlocka (nitko nije volio Poirota jer je on bio prastara verzija današnjih metroseksualca), ja sam povremeno maštao o ulozi dr. Watsona: mastermindu svake Sherlockove akcije. Uvijek sam obožavao kriminal. Znanstveno neobjašnjivo. Davno sam spoznao svoju budućnost: ili ću biti najbolji il' najgori. Sredine nema. Niti će je ikada biti.

Čemu sad ovaj bespotrebno dugi uvod i kakve veze ima kriminal s Gradom i ostalom zapadnom Hercegovinom? Ma apsolutno nikakve. Kod nas nema tajkuna koji su se obogatili na krađi, kod nas nema policajaca koji kupuju aute i prave kuće od dobivenog mita i švercanja droge i oružja preko granice. Kod nas je sve pošteno i sveto. Nije nam džabe Međugorje onako blizu. Smiješno, ali pomalo čudno što svakim dolaskom u Ljubuški doznam neke nove priče. Tako bijaše i ovaj put...

Sad bih se rado pozvao na slobodu govora i onu famoznu riječ "navodno", ali primijetio sam da ljude gube glavu zbog slične interpretacije. Načuo sam da se tragalo za autorom tekstova o narkomafiji i ljubuškim dilerima. Malo ću ih razočarati: onaj tekst je bio samo uvod u ono što slijedi. Pištolj mi spreman čeka u ladici, a ja se ne bojim povući okidač – samo čekam kako će se rasplesti pojedine farse. Boli me đon. Ja kao anonimus i diletant u ovoj kolumni imam pravo pisati što želim. Jedino se na ovom svijetu bojim Boga i zmija: s Bogom ću srediti račune na onom gore svijetu, a zmije ću i dalje rado izbjegavati.

Dakle, dileri dragi, samo vi navalite, ali, kao što gore napisah, ono je bio samo početak. Zasrali ste i očistit ćete svoja govna. To vam garantiram. Osobno bih vas natjerao da ih pojedete, ali to bi bilo suviše degutantno. I vi i korumpirani policajci i notorni priglupi politički šarlatani i nouveau rich i ostala ljubuška gamad. Svi ćete ugledati svjetlo dana u ovoj kolumni.

Kod nas se vrhunac kriminala svodi na objektivno inkriminirane likove s dna podzemlja, pojedince koji stvarno zadnjih mjeseci previše teroriziraju supermarkete, kladionice i sva ostala mjesta u kojima se vrti lova i automafiju dok se pod maskom omiljenih građana i ugledne kreme našeg društva kriju zločinci par exellance. Nekima od njih skidam kapu na odlično smišljenim planovima kojih bi se postidjele i vedete svjetskog kriminalnog miljea, ali ima toliko smotanih kriminalaca da ti stomak pukne od smijeha.

Svi se više-manje sjećamo ratnog i poratnog vremena kad se kralo gdje se god stiglo počevši od lopovluka u propalim tvrtkama i poduzećima do seljački isplaniranih pljački muslimanskih kuća po starom gradom. Ljudi su se na tom bogatili. Tako nastaje ljubuški nouveau rich. Možete li zamisliti radost prosječnog građanina i velikog katolika kad se ne tako davne '95. skupa sa svojim pandanom dočepa svote od 100 000 njemačkih maraka i pažljivo ih položi u austrijsku banku? Da, mr. X je veoma sretan. On će za desetak godina lako podignuti još lakše ukradenu lovu i počet će begovski živjeti. Sanjao je o danu kad će iz Austrije stići njegov plijena. No, u svemu ima caka, pa tako i ovdje. Oprezni su Austrijanci tražili nekakvu potvrdu o povijesti transakcije što, naravno, mr. X ne može nikako dostaviti. Da nije smiješno, bilo bi tragično. Ovo je jedan od onih smotanijih kriminalaca. Drago mi je što nije dobio lovu, jer ovo je jedan sasvim normalan čovjek. Predaje negdje u ljubuškoj općini, a ima i jako zgodnu ženu. Dragi profesore, bolje čista duša nego puna kuća love. Okej – nije baš neka rima, ali shvatili ste poantu.

Druga priča je čudna, strašna i jako nezgodna. Nisam mogao vjerovati da je Ljubuški prije desetak godina više sličio holivudskoj verziji Divljeg zapada nego li jednom malom priprostom hercegovačkom gradiću. Glavni je lik ovog horora jedan od ljubuških dilera. Bilo kuda, dileri svuda! Nisam ja kriv što su ljudi univerzalni. Već je kasno, a meni je cilj završiti ovaj tekst do ponoći pa ga lijepo objaviti i otići spavati. S pojavom prvih sunčevih latica treba ustati i malo učiti za sutrašnji kolokvij. Nego... Ovdje i ne pomišljam objaviti inicijale niti ikakav podatak koji bi mogao nekoga povezati s ovim činom jer se ovdje radi o ubojstvu. Zataškanom ubojstvu. Ne mogu egzaktno tvrditi o kojem se stupnju ubojstva radi: možda je iz samoobrane, možda je bilo slučajno, možda iz nehaja, ali jedna je zvijezda ostala bez svog sjaja. Vrijeme radnje je sredina ljeta, a glavni su akteri bili tadašnji šerif nahijskog kraja i jedan mladi nadobudni hercegovački krkan. Ekipa se zapila i zapričala. Pale su neke teške riječi i izbila je, kako to obično bude, tuča. Ovaj fajt nije tradicionalno završio na razbijenom nosu i nekoliko šljiva, nego je nož jednog prodro kroz tijelo drugog. Lik je završio u ljubuškoj ambulanti i dežurni ga liječnik, čije se ime također ne smije spomenuti, šalje polu-mrtva za Mostar. Mislio je da će taman prispjeti na obdukciju kad ga već ne može spasiti. Na pravcu Ljubuški – Čitluk njegov krvnik zaustavlja vozilo Hitne pomoći i držeći pištolj u ruci moli da se vrate u Ljubuški. Ranjeni je već bio na onom svijetu. U ljubuškoj praznoj ambulanti nadobudni mladac daje pozamašnu svotu švapskih maraka da se sve sredi prema već znanom redoslijedu.

Pokojnik je sutradan pokopan na jednom od seoskih groblja. Priča je bila itekako sumnjiva, ali bilo je takvo vrijeme da je i sama pomisao na neku ekstravaganciju bila kobna i opasna. Rijetki su znali cijelu priču, ali se ona ipak pažljivo prenosila i čuvala od ušiju dilera koji danas pokušava odglumiti poštena čovjeka.

Već je 23: 52, dakle, vrijeme je za ponoćni epilog koji ću samo kopi & pejst iz prošlih kolumni: Ja i dalje stojim u mraku, šutim, žvačem Čunga Lungu i gledam što rade stanovnici ovog malog grada: svi oni imaju svojih tajni, a prljavo rublje se polagano gomila.

Aufviderzen

p.s. Čunga Lunga više nije u trendu, prešao sam na Orbit Winterfresh