Što se to s nama Hrvatima, kao narodom događa? Gubimo kulturu, gubimo medije, nemamo jedinstvene strategije pa gubimo i identitet. Što najbolje od drugih radimo: najbolje se međusobno pljujemo!
Dok to radimo, nespremni smo na aktualne događaje, kao što se to i u prošlosti događalo, pa kad nas strefi, nekakvim ishitrenim reakcijama pokušavamo izvući živu glavu. Period ispred nas bi mogao biti naša egzistencijalna prekretnica na ovim prostorima, prije svega zbog dva događaja koja, zaokupljeni međusobnim svađama, ignoriramo, a koji bi nas mogli preskupo koštati.
Prva stvar zbog koje će nas naše svađe koštati vrlo skupo su izbori za hrvatskoga člana Predsjedništva. Ne treba se zanositi predizbornim anketama, jer svaka redom je naručena i ide u prilog naručitelja. Moraju se uzeti u obzir rezultati izbora iz 2006., a koji su , vrijeme nakon toga je to dokazalo, samo bili priprema za ovogodišnje.
Projekt "Željko Komšić" je prošao s uspjehom i sada, kada će se uistinu dogovarati Ustavne reforme i kada će Predsjedavajući Vijeća ministara, kojeg imenuje Predsjedništvo, biti iz hrvatskoga naroda, Željko Komšić će samo ponoviti već urađeno. Treba li se prisjećati načina na koji je Željko Komšić, ispod slike Josipa Broza na zidu, branio interese hrvatskoga naroda zadnje 4 godine?
Svi raniji preduvjeti su tu: običnom građaninu je, zaokupljenim borbom za egzistenciju, nije do ičega, živi dan za dan, a kao takav postaje plod manipulacije i šutljivi izvršitelj; mladima se serviraju lažne vrijednosti i tako ubija volja za svojim mišljenjem i reakcijom, dok god se ima za kave, pića i kladionice; onu manjinu koja se usudi progovoriti, okarakterizira se kao plaćenike, stranačke ili interesne glasnogovornike, pljuje se na njih osobnim uvredama, tako da se, po definiciji dima i vatre u narodu pobudi sumnja i pokrenu rezerve na mišljenja drugačija od onih partijskih.
Gomilajući i šaljući stupidna priopćenja, bez ikakvog aktivizma, konftrontacije i dodira sa realnošću, s pravom se stvara dojam svrhe samima sebi, svakog od kandidata. Dok Željko Komšić to sebi smije dopustiti, rezultati izbora iz 2006. su najbolji dokaz da mi Hrvati to ni u kojem slučaju ne smijemo dopustiti. To je jasno svakome tko zdravorazumski razmišlja, ali očigledno nije kandidatima. Svaki gura na svoju stranu.
Martina Raguža, ma što o njemu netko mislio, može amnestirati činjenica da je prvi ponudio i predložio mogućnost hrvatskih predizbora. Prijedlog kojeg je HDZ BiH kategorički odbio, vjerujući iz samo njima znanih razloga u pobjedu Borjane Krišto. I nakon toga muk! Niti ijedna inicijativa da se nekako iskristalizira kvalitetniji, jedan, zajednički kandidat i tako se urbi et orbi pokaže i dokaže da postoji nešto iznad osobne sujete i razmirica, a to su zajednički interesi hrvatskoga naroda u BiH. Kako kao narod možemo išta tražiti ako se između sebe ne možemo dogovoriti i nemamo plan akcije, kada uvijek reagiramo sa zakašnjenjem i tužbaljkama.
Kasno je sada za predizbore, ali zašto nitko ne podrži inicijativu za kreiranjem svojevrsne "izborne stručne komisije" sačinjene od intelektualaca koji stoje i stavili su svoje potpise na inicijativu udruge "Istina", i predstavnika komisije Iustitia et pax BiH? Neka ih bude koliko god u toj komisiji, što više to bolje, dogovore tajna pitanja kandidatima i organizira se sučeljavanje Raguža i Krišto.
Ako je HDZ BiH toliko siguran u pobjedu i snagu svog kandidata zašto se boji prihvatiti jednu ovakvu inicijativu. Ili ne ponudi neku svoju. Ako su oni Milan, a svi ostali kojekakvi klubovi iz bh Premijer lige, zašto se boje gubitka utakmice?! Martin Raguž je podržao ideju, makar deklarativno.
Nismo bili u stanju, pa čak niti u ove 4 godine nakon iskustva Komšića, ranije legislativno urediti, npr. biranjem Predsjedništva u Parlamentu, da drugi ne mogu birati umjesto nas i sad se, opet, kao nešto žalimo. Što će se najvjerojatnije dogoditi? Dogodit će se da će naš kandidat doći za dlaku iza Komšića i da ćemo onda opet plakati nad prolivenim mlijekom.
Druga stvar koja se kod nas apsolutno ignorira jest suđenje hrvatskim generalima u Haagu. Bilo kakva presuda, osim oslobađajuće, biti će pogubna ne samo za Hrvatsku, nego za sve Hrvate, a mislim da će biti pogubna osobito za Hrvate u BiH. Takav ishod dat će vjetar u jedra dežurnim "multietničarima" da nas stigmatiziraju kao genocidan narod, da alimentiraju sindrom žrtve od strane hrvatske ruke. Da ne spominjem koja bi to mana s neba bila licemjerima poput Slave Kukića i ostalih "naših intelektualaca".
Imamo li plan akcije u slučaju negativnog ishoda? Nemamo, nego čekamo da se dogodi, kao i obično, pa ćemo onda na to misliti. Citirat ću pismo jednog branitelja:
Među pola milijuna branitelja imamo one koji su išli u rat radi koristi, imamo one koji su se obogatili na opljačkanim stvarima, na Caritasu, na švercu cigaretama, drogom, oružjem... Imamo one koji su se uključili kasnije kako bi im jednog dana pisalo da su bili u ratu. I piše im.
Imamo one koji su nezasluženo dobili mirovine, one koji su kupili statuse ratnog invalida, branitelja... Imamo one koji nisu bili nigdje ali imaju sve papire da su bili, i oni su u stvari jedini koji su ostvarali baš sva prava. I na kraju imamo one koji su u rat išli srcem, koji su bili spremni poginuti za Hrvatsku, koji su svojom krvlju natopili hrvatsku zemlju, za njenu slobodu...
I upravo ta zadnja kategorija i danas jedina pati i boli je što se događa s Hrvatskom. I što sada napraviti? I dalje držati pognutu glavu i šutjeti i u sebi trpjeti bol? Ili negdje u tišini i u samoći plakati za Hrvatskom koju nam opet objesiše? Kako se povezati, kako znati kome vjerovati, kako reagirati...
Zašto danas nitko od nas nema hrabrosti reći da nema izjednačavanja krivnje? Rat nam je nametnut. Nije bilo nikakvoga planskog, naručenog i dogovorenog zločina i generalima se nije smjelo i ne smije suditi samo zato što su generali. To ne znači da se može se i ne smije amnestirati ikoga za počinjeni zločin.
Podanička i kukavička politika koju propagira trenutna garnitura u Zagrebu je pogubna osobito za nas Hrvate u BiH. Ljudi, ako sada nije vrijeme da po nama suštinskim pitanjima zbijemo redove, koliko god nas ima i da svijetu dokažemo da se ne smije i ne može s nama manipulirati, kada ćemo to? Ovo je zdrav razum i tkogod nema hrabrosti ovo priznati neka se skloni u stranu!
Dok danas u Haagu generali i njihovi odvjetnici vode odlučujuću bitku za dokazivanje istine o Domovinskom ratu, mi Hrvati u BiH, već danas moramo povesti bitku za povratak zajedništva i međusobnog povjerenja. Neka prvi korak u stvaranju toga bude dogovor oko zajedničkog kandidata za člana predsjedništva BiH. Ukoliko bi to postigli, nakon toga ništa više ne bi bilo isto.
