Rex Perković

Koristeći svu raskoš svoga uma, Dostojevski je pokušao nemoguće. U "Zločinu i kazni" htio je svog glavnog lika, Raskoljnikova, ubojicu stare babe, prelakirati u ubojicu opravdanog motiva i na taj način krvnika osvijetliti oreolom heroja.

Ipak, vjerojatno je "najslavnije" ubojstvo koje je počinio Kajin. Hm... vjerujem u boga, Bibliju ali ne i u to da je Kajinu oprošteno.

Postoji li uopće, pred bogom, opravdanje za ubojstvo?

Možda, krajnja nužda u nužnoj obrani?

Ubojice i sve zločince iz Jugoslovenske UDBE ipak karakterizira jedna posebna, nepodnošljiva lakoća ubijanja a to je naknadni Kameleonski pristup zataškavanju istih. Kada se potkraj osamdesetih njihov zvijerski brlog počeo raskrivati, isti su se munjevito rasporedili u nove koncepcije i boje ovozemaljskog bitisanja, idiotski uvjereni u, ne samo u neprocesiuiranje nego i u neobilježavanje. I reče idejni tvorac zakona, koji ih je trebao prikriti snijegom, ruzmarinom i šašom: "tjerali ste lisicu, istjerat ćete King Konga".

Premijer Republike Hrvatske, gospodin Zoran Milanović se deklarira kao ateista. Kad već, ničim izazvan, to čini možda i jeste nevjernik. Po nevjerniku, nakon ubojstva čovjeka i nakon klanja svinje posljedice su iste: ništavilo!

Udbaške ubojice danas su u pravno-represivnom smislu posve ne važne ali imaju nemjerljiv značaj u preventivno-duhovnom obliku. Jer i ateista bi se sa malo uma morao uklopiti u povijesnu audio-vizualnu empiriju cijelog čovječanstva, kroz koju smo se, valjda dosad, uvjerili da i bez aktivnosti razotkrivanja ubojice i žrtve "isplivavaju" na površinu ljudskog vidokruga i saznanja. Te činjenice su rezultat strujanja krvne pravde, pa je stoga i na one najmoćnije državne i njihova djela nemoguće navući crni veo zaborava.

Elementi univerzuma: zemlja, zrak, voda, vatra... a krv? Krv je živa božija, tekuća struja života, kojeg je On iskonski vlasnik i u kojem je u vremenskom smislu, čovjeku dao samo ovozemaljski tren ali s ciljem da on u tom vremenu ostavi njemu željeni otisak. I kada čovjek čovjeku umišljajno prolije krv on zapravo samo ubije materiju, božiju posudu i pritom na najgori mogući način uvrijedi stvoritelja. Ubojičin zločin, možda baš iz tog razloga uglavnom postigne suprotni efekt: ubojica biva pobijeđen najmoćnijom snagom koju čovjek posjeduje, snagom neosvećivanja, snagom oprosta. Ta ljudska moć, darovana kroz božiju energiju kažnjava ubojicu najtežom kaznom, težom od svake zemaljske pravosudne represije. I što je glavna svrha iste na taj način se pobjeđuje i sami nalogodavac ubojstva... knez tame.
Taku spoznaju crpimo i iz čina kojeg je izveo papa Ivan Pavao II. sa svojim atentatorom Agcon. To je bio, svijetski odgledan prizor papinog trijumfalizma nad zlom, jer je on u biti zagrlio olupinu od čovjeka, istu onu koju je zlo posudilo a potom napustilo.

Udbaškim ubojicama se je desilo ono najgore što se čovjeku može desiti a to je da su se umislili, kako su mudri, lukavi, pametni, zaštićeni, nedodirljivi. U takvoj misaonoj samouvjerenosti čovjek nikada ne progleda i da doživi stotu u njoj će biti isti idiot kakav je bio i prije.
Istina, Perkoviću još nisu natovarene istražno-dokazne tehnikalije po kojima bi se i on mogao sa sigurnošću svrstati u članstvo udbinih eskadrona smrti. Međutim jedno je sigurno, on u toj tvorevini zala nije uzgajao ruže, ljubičice a ni tratinčice. U svakom slučaju i on i svi ostali iz tog establišmenta, cijelo vrijeme su iznad plamičaka paklenog ognja koji se uvijek na kraju rasplamsa i ispeče sve oko sebe.

Udbaši koji se još gegaju zombijevskim hodom, piju posljednji gutljaj iz svojih čaša a na dnu istih vidjet će i svoje žrtve i najvažnijeg suca... boga. Jer nikakva sila u službi zaborava... država, brzi zakoni, odvjetničke pohlepe, psihijatrijski džepovi, pravosudne mašinerije općenito, ne mogu zataškati ubojstvo čovjeka.

Iz žrtvinog tijela iskapa krv, vrisak majke, oca, sestre, brata, kćeri, sina... vrisak bude toliko snažan da se čuje do kraja univerzuma... do boga.

A onda vrisne i sami bog.