Dragan Čović, majstor podvale

Jedinstvo, ugroženost, podčinjenost, opstanak, kohezija, zajedništvo... "pčele zuje a meda nema, klasje se talasa a žita nema... plugovi nam kao iz vremena Adama i Eve". Vrijeme u kojem živimo i volimo je ograničeno. Istječe a mi ga ne iskoristismo ispunjenjem naših života, željenim sadržajima.

Dragan Čović nam pozira kao da ga je upakirao modni mačak i kao da se sprema na politički fashion veek. Odašilje nam poruke o spasonosnom jedinstvu, dok se mi suočavamo s našom prolaznošću i blizinom smrti a da nismo razborito živjeli i voljeli.

Dok se on gladi za novi mandat moći, mi zapravo bježimo i od života i od smrti.

Oduvijek bijasmo nečija politički disciplinirana djeca i u naše živote je, neki politički roditelj, uvodio kaotični red. Politička disciplina nam je valjda suđena, jer smo u konstantno prisutnoj opasnosti nejedinstva.

Čovićev "caritas unitatis" je poziv da se opet vratimo njemu, nadahnjuje nas i pokazuje put...do jednoumlja.

Jesmo li mi plodovi naše prošlosti, koju nikako ne možemo svući sa sebe, te kročiti u neko jutro novo...u kojem se živi i ne strahuje?

Kako mu uspijeva, većinu nas držati u procesu aktivnog održavanja zastarjelog pogleda na svijet, život, politiku? Pa on to baš i ne radi na tako suptilan način, koliko smo mi spremni na prijenos njega i njegove bande u naše preostalo vrijeme.

Nekome je tu potrebna psihoterapija.

Ako nam on 2015-e godine prodaje sve konotacije straha iz pojma "jedinstva radi opstanka", dolazi se do spoznaje o našem genetskom sindromu indoktriniranog straha od porobljavanja. U tom slučaju smo u velikoj gabuli s dvije stvari: njegovom sumanutom ambicijom da nas doživotno raseljava (dosadašnje posljedice njegove vladavine), i s kolektivnom emocijom ksenofobije.

To je politička mapa, koja je za nas posve dovoljna jer smo njoj već odavno prilagođeni. Dovoljno ju je samo ponavljati.

Zar nismo onda nepovjerljivi i bez bliskosti između sebe.Ako jesmo, onda smo mi ti kojima je potrebna kolektivna psihoterapija.

A što ako bi ignorirali tu mapu i spriječili njen prijenos u ovo vrijeme, te svoju svijest o jedinstvu napokon shvatili kao postojeću i neupitnu. Nismo mi mazohisti da bismo uživali u sado-mazo dominacijama nad nama kao etničkom pojmu?!

E u tom slučaju Čoviću nebi preostao niti jedan suvisli argument s kojim bi nas politički halucinirao.

Možemo li kao narod biti, bar toliko malo drski, da se suprostavimo njegovoj mapi, kada se već ne moramo bojati, da ćemo u tom slučaju morati potražiti novi posao, kojeg ionako nemamo.

Naše ljekarne prodaju najveću količinu antidepresiva od svih sličnih regija u Europi (podatak baziran na činjenicama). Znači da smo na medikamentoznoj psihoterapiji. Zašto onda nebismo prihvatili izazov psihoterapeutske hrabrosti.To je zapravo kolektivna inspekcija, nad onima koji s nama vladaju, kako bismo došli do uljuđene istine o njima a samim time i o nama (narod ima vlast... kakvu zaslužuje).

Laži Dragana Čovića, nisu nimalo sofisticiranije od onih petogodišnjeg djeteta, koje uvjerava majku da nije pojeo pekmez, čiji su mu ostaci još oko usana.

Ništa Hrvatskom narodu u BiH ne prijeti kao nesposobnost, korupcija, nepotizam, pljačka, bezobzirnost...vladajućih...Hrvata.

Svakom narodu pa i Hrvatskom najpotrebnije su strategije i realizacije.Ekonomske, obrazovne, zdravstvene, socijalne, zapošljavanja...

Nikada nisam čuo gospodina, akademika Dragana Čovića da govori o nečem konkretnom, stvarnom i započetom u navedenim sferama života.

Jedinstvo, ugroženost, entitet, HTV,...je njegova priča, njegova mapa vladavine. Energija naroda je na prekretnici u kojoj mora ići na drukčiji politički izvor organiziranosti i diferencijacije. Ako ostane u ovom procesu prijenosa iste moći u novo vrijeme, zasigurno će ostati jedini europski narod koji bitiše u stanju političke entropije.

Hrvati se jedinstveno iseljavaju zbog besperspektivnosti. Traže novu domovinu i novu vlast, jer svoju nisu na vrijeme uredili i smijenili.

Nismo li trebali evoluirati u kontra disciplinu sadašnjeg jednoumlja i takve likove stavljati u zagrade i s našom političkom sviješću se dovesti u stanje odabira.

Našeg odabira.

Valjda i postajemo svijesni istine ako smo je nepobitno prepoznali.