U Ljubuškom, popularno kazano, nema više kruha. Nema Platnare, nema SOKO-la, nema ugostiteljskog poduzeća, TDV se privatizirao i nekolicina radnika čeka početak rada tvrtke Lager, a hotel je prodan Unitrade-u. Vinarija je pred totalnim krahom zbog dubioze od nekoliko milijuna eura, Trgocoop niti tiče niti miče, javno se ne zna čiji je većinski i samo se gleda prilika kako bi se što prije prodalo ovo nešto što je ostalo.
Tako radnici Trgocoopa prizivaju Konzum i Todorića, kao žedan u pustinji. Ali „Todor“ će novce EBRD-a od 50 milijuna €, za širenje maloprodaje, potrošiti kada bude još bolja prilika za kupovinu, točnije kad vrijednost tvrtke padne na nivo slikovite uzrečice „daj što daš“.
Na burzi rada je više od 2000 osoba koji su tamo isključivo zbog zdravstvenog osiguranja, dok o poslu preko ove institucije mogu samo sanjati. Koliko god rat možemo imati kao opravdanje za trenutačno stanje, od kojeg je prošlo 15 godina, sve su ove tvrtke doslovce rečeno opljačkane, a ako se prije nekoliko godina od njih nešto dalo napraviti, danas je to nemoguće, upravo zbog crne istine što su politička gospoda kroz savez s gospodarskom klikom sve opljačkali.
Politička gospoda koju su do 2007. godine činili tkz. nepismeni hadezekani (HDZ BiH), nije samo u bescjenje prodavala poduzeća već i protuzakonito državno zemljište, za što je najveći primjer 1,5 milijuna m2 na Bijači s potpisom načelnika Nevenka Barbarića.
Ova prodaja zemlje u narednom će vremenu biti kontinuirano top tema, jer će sama od sebe proizvesti aferu za aferom koje će tresti Ljubuški. Platnara je prodana, kao za bonove uz maleni sitniš tajkunu Markiću, a prijašnja Vlada u kojoj je ministar financija bio Ivan Brkić, nije se udostojila poništiti ugovor kojeg se kupac godinama nije pridržavao, tako da je sve presudom prekinuo Županijski sud u Širokom Brijegu, čime je Platnara vraćena u državno vlasništvo.
Malo je ljubušaka koji znaju pravu istinu, onu zakonodavnu i praktičnu koju su bosovi i nadriposlovnjaci upražnjavali u ovim malim lokalnim sredinama. Nikada se nisu upitali – kako to da se poduzeća ranije nisu pripremila za privatizaciju?
Evo im odgovora – nitko u upravljačkim strukturama nije imao pojma o privatizaciji, niti je to bila svrha postojanja upravnih i nadzornih odbora, osim „maznuti“ naknadu. Cijela situacija se promijenila 2007. godine kada je Vlada ŽZH ukinula upravne i nadzorne odbore, te preuzela njihovu ulogu, a Agenciji za privatizaciju dala puno veće ovlasti od pripreme do prodaje poduzeća. Zapravo, jednostavnije rečeno Upravni su odbori do 2007. godine bili ti koji su pripremali i prodavali poduzeća.
Do 2007. godine vrh upravljačke strukture SOKO-la je činio Dobroslav Alilović, a hotela Bigeste Gordan Bradvica i Ervin Pavlović. Za ne povjerovati, ali ako i dalje ne vjerujete pročitajte Narodne novine ZHŽ.
To vam je isto kad bih ja poljoprivredni tehničar otišao kupiti fakultet ekonomije u Sremsku Kamenicu i od političkog vodstva dobio zadatak da prodam zgradu.............. i onda bi se dogodilo „čudo“.
Je li nakon svega moguće napraviti pozitivno u privatizaciji zapuštenih poduzeća? Je li za zgrade moguće dobiti neki „šićar“ i vjerovati investitorima da će od nule nešto pokrenuti?
Dvije posljednje privatizacije TDV-a i hotela Bigeste, zbog uglednih kupaca tvrtki Lager i Unitrade ulijevaju povjerenje, jer njihov menadžment može od pepela stvoriti rezultat. Nadu ulijeva ipak njihova poslovna snaga koja u vremenu recesije za mnoge druge subjekte nije na zavidnom nivou.
Puno teže će biti s privatizacijom SOKO-la, jer proizvođačka djelatnost teško može biti razlog kupnje zbog velike krize u automobilskoj industriji, a priprema nove privatizacije Platnare tek je počela. Atraktivnost pozicije mogla bi biti jedini mamac za kupnju.
Po svemu sudeći SOKO i Platnara nikada više neće biti metalna i tekstilna industrija.
Neki su u svojoj mladosti pogrešno shvaćali rock and roll Teške industrije, misleći glazbenu zafrkanciju pretočiti u biznis. U stvarnosti to mogu raditi samo neškolovane fakultetlije i nepismeni politički naredbodavci.
