Prema trenutačnim parametrima izraslih na temelju mnogobrojnih različitih analiza i pokazatelja o političkim gibanjima u zemlji, unutarstranačkim silnicama, ali i raspoloženja javnoga mnijenja, najstabilnije političke stranke u BiH su SDA, HDZ BiH, SDS i SBB.
To se prioritetno odnosi na ozračje i unutarnju stabilnost spomenutih stranaka, ugled njihovih vođa potom i na izbornu perspektivu. S druge strane, prevladavaju dojmovi kako SDP, SNSD i HDZ 1990. sve ubrzanije klize prema izbornoj provaliji s nesagledivim posljedicama po budućnost tih, ipak još uvijek vrlo moćnih, stranaka. Frapantno je, međutim, što politička struka smatra kako su te stranke kronično oboljele ponajviše zahvaljujući svojim do jučer nedodirljivim i slavljenim vođama.
Dodikov debakl
Politika izmišljanja neprijatelja, zavađanja Srba s cijelim svijetom i susjedstvom, neispunjena obećanja, teška ekonomska i socijalna situacija, sumnjive malverzacije i abnormalno bogatstvo te primitivni politički vokabular, uzora i političku ikonu Milorada Dodika sve apsurdnije pretvaraju u srpskoga negativca, prevrtljivca, manipulatora koji pod zavjesom srpstva i lažnoga odcjepljenja RS-a zgrće ogromne novce.
Politička javnost u RS-u sve snažnije iskazuje neposluh i odbojnost prema Dodiku, a njegova stranačka baza nabujalu dozu zasićenosti. Lokalni izbori su pokazali zabrinjavajuće posrnuće SNSD-a što se manifestira kroz vidnu nervozu i šefa i njegovoga okruženja. Probuđena i goropadna oporba udara po najranjivijim dijelovima SNSD-a i opasno prijeti preuzimanjem vlasti. Milorad Dodik će vući SNSD do općih izbora i oni će biti definitivni test za tvrdnje nekih političkih krugova u Banjoj Luci kako će Dodik prouzročiti izborni debakl svoje stranke i njezin je oporavak moguć samo s novim snagama, primjerice s Nebojšom Radmanovićem kao novim liderom. Koliko je to trezveno i realno očekivati drugo je pitanje i tiče se unutarstranačkih procjena i mogućih previranja.
Slučaj 'Lagumdžija'
Zadnjih nekoliko godina mandata Zlatka Lagumdžije obilježile su čistke uglednih socijaldemokrata i instaliranje mladih karijerista koji bespogovorno klimaju glavom. Lagumdžija je povukao nekoliko nepromišljenih političkih poteza koji su ga promovirali u nepodijeljeno najomraženijega bošnjačkoga političkog čelnika. Njegovo višemjesečno nasrtanje na Vladu FBiH, 'zaobilaženje' Ustava i zakona (što su jučer službeno potvrdili i Amerikanci), poigravanje s državnom imovinom, sumnjivi aranžmani oko preuzimanja javnih kompanija i Razvojne banke, izigravanje sporazuma s partnerima oko Zakona o braniteljskim pravima i slučaja “Sejdić i Finci”, zasigurno su najveći Lagumdžijini grijesi koji su ogadili i njega i SDP.
I dok mu je poslušna stranačka infrastruktura nekako i progutala partnerstvo s “nacionalistima” iz SDA, naglo okretanje prema Miloradu Dodiku, Fahrudinu Radončiću i Draganu Čoviću unijelo je nemir i jednostavno izludilo njegove disciplinirane i strpljive suradnike i članove. Zbog takvog ponašanja i prepoznatljive osvetoljubivosti, to mu još nitko ne smije sasuti u lice, međutim, Zlatko Lagumdžija je i sam svjestan da mu je otkucao sat na tronu SDP-a. Ako želi spasiti SDP od katastrofe, Lagumdžija bi morao ozbiljno promisliti i na dobrobit stranke i države, kojoj je potrebna socijaldemokracija, odstupiti i prepustiti nekoj drugoj, nekompromitiranoj, osobi da se upusti u mukotrpno uskrsnuće pomalo zamrle stranke.
S Lagumdžijom, to je izvan svake sumnje, bošnjačko biračko tijelo će “pomesti” SDP na sljedećim izborima. Bez podcjenjivanja drugih nacionalnosti, ali Bošnjaci su ipak bili dominanto skloni SDP-u. Oni se osjećaju prevarenim od Zlatka Lagumdžije.
HDZ BiH i SDA stabilni
Koncem lipnja će biti izborni sabor HDZ-a 1990. Aktualni šef Božo Ljubić će imati ozbiljnoga protivnika, Martina Raguža, u utrci da obnovi liderski mandat. Ogorčena baza traži promjene. Želi novu energiju, upornoga i dokazanoga čelnika koji će “devedesetku” izvući iz ponora, iščupati iz Čovićevod zagrljaja i vratiti joj dostojanstvo i prepoznatljivi programski smjer. Objektivno, Božo Ljubić se nije uspio othrvati izazovima vremena i uloge, vodio je blijedu, može se reći i podaničku politiku u kojoj su dominirali osobni interesi nekoliko pojedinaca iz vrha stranke. Na terenu se HDZ 1990. totalno zagubio. Mnogi su skloni tvrditi, a to smatra i Raguž, kako će HDZ 1990. bez radikalnih zaokreta nakon sljedećih izbora nestati.
U HDZ-u BiH je stanje stabilno. Najjača hrvatska stranka plovi bez turbulencija i u njoj, unatoč katastrofičnim promašajima Dragana Čovića, nema kritične intelektualne mase koja bi ugrozila njegov autoritet neprikosnovenoga vođe. Koliko je pametno i za Hrvate dobro to što se Čović ciljano okružio inferiornim suradnicima i poslušnicima, a ključne odluke donosi izvan stranke, posve je druga priča i ona tretira nečiju dublju analizu.
U SDA su frakcijske borbe i zasićenost liderom galantno, pitanje jesu li i dugoročno, razriješili raspodjelom utjecaja između Tihića i Izetbegovića. To sada naizgled djeluje dosta staloženo. Prije nekoliko godina je na čelo SDS-a ubrizgana “svježa krv” u liku Mladena Bosića i ta je stranka u stalnome usponu što je demonstrirala na zadnjim lokalnim izborima. Radončićev SBB je relativno mlada stranka i ne pokazuje osobite znake oboljenja makar joj malo tko predviđa neki značajniji izborni rezultat. Je li onda doista kucnuo trenutak da Lagumdžija, Dodik i Ljubić racionalno promisle i povuku spasonosni potez odlaska u političku mirovinu i omoguće revitalizaciju svojih zaraženih stranaka. Objektivno je to ipak zabluda, sve dok je krvi ispod noktiju, nema predaje slasti i vlasti.
