Ono što bih ja volio vidjeti jest društvena klima u kojoj ja mogu sjesti za stol s homoseksualnom osobom, te joj, uz kavu / čaj / mlijeko / pivo, objasniti zašto mislim da gay nije okej, a on/ona potom meni objasniti zašto jest, te, ako se nitko ne predomisli, nastaviti razgovor o nogometu, operi, vremenu ili nečem drugom. Taj bi scenarij bio jedino moguć kad seksualnost ne bi bila nositelj identiteta kao što su to npr. rasa ili spol/rod. Ali Pride aktivizmu to nije dovoljno…
Živimo u vremenu postmoderne, jednom od onih vremena koja radije gledaju naprijed nego nazad, jednom od vremena koja vjeruju da su, usprkos svemu, bolja, naprednija i savršenija od svih prethodnih. No, naše je vrijeme, svjesno svoje teze i tendencije, otvoreno ideologizirano.
Kad budete ovo čitali, još uvijek neće biti velike pompe oko gej povorki koje bi se ovaj mjesec trebale održati u našem dijelu Europe. Kad je riječ o samoj paradi, zvala se ona parada ponosa, marš tolerancije, gay pride ili samo pride (eng. pride = ponos), smisao je isti: riječ je o turističkoj manifestaciji i ritualnoj demonstraciji istospolnog zajedništva, koja se sastoji od niza događanja i povorke koja poziva na prava homoseksualaca, a u tom smjeru vodi i prigodna politička paradoksalna govorancija o zaštiti ljudskog dostojanstva.
Iako se homoseksualne udruge i dalje mogu i trebaju, uz zajamčenu sigurnost, zalagati za prava i interese onih koje predstavljaju, mišljenja sam da homoseksualno orijentirana populacija posljednjih godina itekako pretjeruje. Budući da barem danas nema onakve diskriminacije kakva je vladala prije nekoliko desetljeća (čak štoviše… homoseksualci su danas zaštićeni poput ličkih medvjeda), njihove su parade ne toliko besmislene koliko provokativne. Umjesto civilističkog chiaroscura, čini mi se kako je u pozadini zavladala surova, ali razumljiva antagonistička kombinacija crnog i bijelog. O čemu se radi?
Lipanjski će Pride, koji slijedi, još jednom pokazati da on, umjesto tolerancije, mira i dijaloga, kreira podjelu na crne i bijele. Sudionici Pridea smatraju da je njihovo mučeništvo sjeme sutrašnjeg „boljeg svijeta“ i zato će im svaki nemili incident biti neviđen vjetar u leđa. Ako budete, dakle, pratili cijelu ovu situaciju, bit ćete svjedoci groteskne suradnje homoseksualnih aktivistista i desničarskih ekstremista.
S druge strane, oni koji traže „treći put“ u radikalnoj polarizaciji homoseksualne problematike nalaze se na društvenoj margini. Iako gore spomenuti Pride treba biti skup na kojem će homoseksualci, njihovi gosti i simpatizeri potaknuti društvenu raspravu o pravu na obiteljski život istospolnih parova, to se po svemu sudeći ni ove godine neće dogoditi. Balkanski homoseksualni aktivizam nije reakcija na hrvatsku zadrtost već iskaz osebujno primjenjene revolucionarne ideologije. O čemu se zapravo radi?
Iako gay aktivisti lukavo analogiziraju seksualnu orijentaciju s rasom ili građanskim statusom kako bi svoju borbu smjestili u okvire općeg dobra i prikazali je kao još jedan korak u razvoju čovječanstva, sami sebi skaču u usta. Njihova interpretacija homoseksualnosti nije genetski predodređena, što se zapravo može izraziti njihovom krilaticom: „Moja seksualnost – moj izbor!“, uz koju treba dodati i neizrečeni nastavak iste: „I svi to morate priznati!“. Svi bismo trebali znati da o razvoju homoseksualnosti ne postoji znanstveni konsenzus, nego samo vrijednosti sudovi koji najvećim dijelom ovise o pojedinačnim svjetonazorima.
Ono što bih ja volio vidjeti jest društvena klima u kojoj ja mogu sjesti za stol s homoseksualnom osobom, te joj, uz kavu / čaj / mlijeko / pivo, objasniti zašto mislim da gay nije okej, a on/ona potom meni objasniti zašto jest, te, ako se nitko ne predomisli, nastaviti razgovor o nogometu, operi, vremenu ili nečem drugom. Taj bi scenarij bio jedino moguć kad seksualnost ne bi bila nositelj identiteta kao što su to npr. rasa ili spol/rod. Ali Pride aktivizmu to nije dovoljno… Pokušajte primijetiti da Pride aktivizam ne želi samo olakšati život homoseksualnim osobama nego i – izmijeniti svijet. Zanimljivo je da je naziv jednog od predavanja na prošlogodišnjem Gay Prideu u Zagrebu glasio: „I budućnost je naša“, što je zapravo označavalo revolucionarnu promjenu civilizacijske svijesti. Pride aktivizam na isti način djeluje i u liberalnim zemljama, koje ih otvoreno prihvaćaju. Svojim imperijalističko-trijumfalističkim proglasima i osvajačkom simbolikom (uzmimo samo npr. pozdrav zastavi duginih boja kao navještaj buduće civilizacijske pobjede), on ne potiče i ne razvija kulturu dijaloga već strateški generira poligon kulturnog rata, u kojem želi apsolutnu pobjedu.
Gay pokret ne traži samo kutak za sebe nego ambiciozno želi mijenjati civilizacijski diskurs. U svojim temeljnim pretpostavkama, on ne poziva na toleranciju i suživot već traži javnu redefiniciju seksualnosti, morala i identiteta i to samo po njihovim željama. Gay Pride ne liječi homofobiju, ne donosi boljitak homoseksualcima, nego upravo suprotno, on suzbija toleranciju (suživot s onima s kojima se ne slažeš) promovirajući podjele tipa: "Ili si s nama, ili si protiv nas!". Tko god ne plješće, tko ne podržava ili, ne-daj-Bože, uputi kritiku homoseksualnom pokretu, biva medijski etiketiran kao nazadni homofob i postavljen pred zid srama. Ovakva strategija kojoj često pribjegavaju gay aktivisti protiv svakog tko nije na njihovoj strani, nehumana je i politički neprihvatljiva.
To je ono što mene osobno smeta: ako nije po „njihovom“, onda nije – nikako. Oni žele da se vrijednosni sudovi javnog prostora o seksualnosti, moralu i identitetu redefiniraju samo kako „oni“ to očekuju. Budući da navodno živimo u demokraciji, neće to ići baš tako lako.
Osobno nemam iracionalni strah od homoseksualaca, ali sam kritičan, kao što se vidi iz priloženog, prema njihovu svjetonazoru i vrijednosnom sustavu. Samim tim što se ne slažem s njihovim zahtjevima bit ću neutraliziran etiketom homofoba kako bi me se bez daljnjeg dijaloga diskreditiralo i strpalo u koš s nerazumnim huliganima. Zahvaljujući snažnoj medijskoj platformi (prikazuju se najgori slučajevi homofobije), Gay Pride onemogućava profiliranje „trećeg puta“ konstruktivne i dijaloške kritičnosti.
Mišljenja sam da je promocija kulture dijaloga, uz mogućnost uzajamne konstruktivne kritike, jedini put do istine i pravog suživota.
