Pozivamo vas da dana 31.07.2013 g. (srijeda) u 20 sati dođete na večer druženja u Zavičajni dom na starom Hardomilju. Uz promociju knjige "Život na Gredi" autorice Ane Tolić i izložbe slika Antonije i Ane Tolić, bit će prikazane prekrane fotografije starog Hardomilja i Gornjeg Proboja autora Zlatana Lukende, Mire Rupčić, Mire Šumana i Tereze Čolak koje će Vas uvesti u čaroban svijet hercegovačkih sela.
Uz najavu promocije donosimo Vam i jednu priču iz knjige "Život na Gredi autorice Ane Tolić.
Vilanci
Mila kao najstarija više pamti.
- Sjećam se da je tata pričao kako su skrivali duhan od vilanca. Vilanci, kako ih je narod zvao, bili su financijski inspektori od kojih je bilo teško, skoro nemoguće, sakriti to, za ljude na Gredi, žuto zlato. Bilo je to za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Vilanci su dolazili nenajavljeno u odijelima i s metalnim ili drvenim šipkama u obliku rašlji. Obično su bili Slovenci. Izuzetno kulturni, persirali su svakog, a ženama govorili gospođo. Ali, od njih se teško moglo bilo što sakriti.
Kao da su bili završeni psiholozi ili telepati, od naroda su u pogledu mogli otkriti gdje su sakrili duhan. A skrivano je na sva moguća mjesta. U metalne kutije pa ga duboko zabijali u sijeno, ili u đubar, nema gdje sve ne. Ali uzalud. Vilanci su svoje duge metalne štapove u obliku rašlji zabijali gdje god su mogli duboko, duboko, sve dok ne bi čuli rezak zvuk udarca rašlje u metalnu kutiju. I to je bio kraj. Oduzimano je sve što se ima, a kazne za čovjeka koji je skrivao svoj u teškom znoju uzgojen proizvod, bile su rigorozne, kao danas da te uhvate da uzgajaš marihuanu, s tim što je marihuana nelegalna, a duhan je bio legalan samo je država imala monopol nad njim.
To mi nikada, ama baš nikada nije bilo jasno. Zašto se ljudima nije dozvoljavalo da zadrže dio duhana, koji su sami mukotrpno proizveli, za sebe? Vidjela sam kako se uzgaja. Prije trideset godina sve ove pristave i vrtača u brdu zvana Ovćina, bile su njime posađene. Tada sam prvi put u životu vidjela duhan u prirodnom stanju. Do tada sam ga znala kao cigaretu i dim, mističan, opjevan u pjesmama boema umjetnika. A rad koji je utrošen da bi se došlo do cigarete je najmanje mističan, pogotovo ne boemski. Rad oko duhana počinje već krajem siječnja. Da bi sjeme proklijalo i krenulo rasti, grije se, premeta u tople deke stavlja pored peći na drva. Kao tek rođeno dijete se previja i tetoši.
Sjećam se da je svekrva, kada bi sjela kod peći da grije noge, u rukama držala smotuljak zamotanog sjemena, grijala ga i čuvala sa strahom da mu što ne bude. Tako sve dok ne proklije. Onda se proklijalo sjeme stavljalo u već pripremljen rasod. Rasod bi bio sanduk bez dna sa stranicama od dasaka. Ispunjavao bi se zemljom pripremljenom od starog ovčjeg đubra i humusa - zemlje crnice iskopane ispod drača. U rasod bi se stavljalo proklijalo sjeme. Danonoćno bi se pokrivalo i otkrivalo najlonom, kako bi već vrijeme diktiralo. Negdje u travnju, kada duhan izraste tek toliko da se može iščupati iz rasoda, iznosi se na pripremljene njive i sadi. Priprema njive bi se vršila tako što bi se zemlja, prethodno okopana, pa usitnjena kao sitni pijesak, očišćena od najmanje travčice, i poravnata kao tepsija, prešla velikim drvenim grabljama širine najmanje dva metra s drvenim oštrim zubima raspoređenim svako pedeset centimetara. Prvo u jednom pa u drugom pravcu sve dok se na cijeloj površini ne bi iscrtala oktogonalna mreža u obliku kvadrata dimenzija 50cmx50cm. U svakoj točki iscrtanog kvadrata sadačem bi se napravila rupa i u nju posadio struk duhana. Sadač je bio napravljen u kućnoj radinosti. Bio je od drveta u obliku pištolja s oštricom na vrhu. Kolika bi bila njiva toliko bi se posadilo struka. Na primjer na dulum njive (1000 m2) bi se moglo posaditi 4000 struka duhana. Kada bi se sav duhan posadio, a sadnja je trajala danima, svaki struk bi se zalio. Vode nije bilo u blizini. Čatrnje su bile daleko od njive. Voda bi se nosila u burilima ili plastičnim vrećama od KAN-a. Na njivi bi se iz burila ili vreća u kante sipala voda te bi se iz kante malom limenom šoljicom svaki struk pažljivo zalijevao da zemlja crvenica što prije i bolje prihvati mladi korijen. Rijetko bi iz prvog puta uspijevala sva sadnja. Nakon nekoliko dana bi se vidjelo koliko se struka nije primilo. Iz rasoda bi se toliko uzelo i ponovno sadilo. To bi se zvalo prosađivanje. I tako sve dok se ne bi svi primili. Duhan je rastao. Na njega se svakodnevno pazilo. Štitio se od raznoraznih nametnika. Najgori je bio veliki, zeleni, debeli crv u narodu zvan "kučka". On bi jednostavno prerezao korijen kako malog tako velikog duhana. Od njega više ništa ne bi bilo. Kučka se uništavala sadačem. I to tako što bi se otkopala zemlja oko korijena. Kada bi se našla, kučka bi se sadačem ubijala. Bolest zvana kovrdžanje duhana se nije mogla riješiti sve do pojave vrlo jakog bojnog otrova zvanog furadan. Legalno se kupovao u poljoprivrednim apotekama. Bolje bi bilo da ga ljudi nisu koristili, jer i ako su spasili duhan od kovrdžana naudili su sebi. Furadan je danas zabranjen, a mnogi u to doba su od njega oboljeli i umrli. Često se znalo dogoditi da negdje u sredini ljeta naleti nevrijeme. Iz strašnih prijetećih oblaka prospe svom silinom krupu koja bi uništila sve, ama baš sve stabljike duhana. Moglo se samo tiho plakati. Ne jednom sam vidjela svekrvu kako plače nakon prolaska strašnog nevremena, gledajuću u pristave do korijena od krupe uništenog duhana. Isti taj dan prije nevremena na njenom licu sam vidjela osmijeh, pogled pun nade jer su se negdje na plavom usijanom nebu počeli gomilati oblaci. Ruža se nadala da će iz njih pasti toliko dugo očekivana kiša. Od velike sreće do velike boli na Gredi je uvijek bio vrlo mali korak. Iz istog oblaka je mogla pasti nemilosrdna krupa i toliko željena kiša. Bilo je godina kada nije bilo kovrdžanja duhana niti opakih velikih crva, a umjesto krupe je pala kiša. Tada bi urod bio dobar. Kad duhan naraste počinjalo je njegovo branje. U cik zore bi se išlo u berbu. Prvo bi se brali najdonji listovi. Stavljali bi se na vreće zvane imbulje. Vreće bi se vezivale te bi muškarci na leđima nosili imbulje. Stavljali bi ih ispred kuće. Cijeli dan bi većina ukućana nizala duhan na konopac dug otprilike tri metra specijalnom, dugom, metalnom iglom. Tako nanizan na krajevima konopa bi se stavljale kuke te bi se nizovi vješali na serđan. Duhan bi se sušio vani danima, na suncu bi gubio zelenu dobivajući zlatno-žutu boju. U slučaju da se nebo naoblači i zaprijeti kiša, duhan bi se brzo unosio u izbu. Čekalo bi se da nevrijeme prođe nakon čega bi se ponovo iznosio vani. Bilo je tu stotine pa i tisuće nanizanih dugih tri metra niski duhana. Oko njega su uvijek morao plesati. Dok je bio u zemlji silno si želio da ga natopi kiša, danima gledajući u nebo nadajući se kišnim oblacima. Nakon branja i nizanja ponovo si danima gledao u nebo, želeći da kiša ne padne i da ti dopusti da se duhan što bolje osuši. Negdje pred kraj sušenja još uvijek si gledao u nebo nadajući se da će početi južina jer duhanu je potrebna u to vrijeme vlaga da bi se slagao za vagu. Negdje sredinom rujna počeli bi procesi rada oko duhana zvani "kokanje", ,,listanje" i "patkanje". Kokanje je značilo da se pri prvoj pojavi vlage u zraku, više nizova polusuhog duhana svede na jednu kuku. Tako ga je bilo lakše unositi i iznositi a u izbi bi zauzimao manje prostora. Kad se duhan osuši i dobije boju zlata radilo bi se patkanje i listanje. To je značilo da se duhan snizivao s konopca. Na koljenu bi se svaki list posebno tapkao i peglao, sortirao prema veličini i kvaliteti te se po dvadeset istih listova slagalo u snopiće zvane patke, vezane kukuruznim koncem. Kukuruzni konac bi se dobivao od slame klipa kukuruza. Patke bi se polagale na drvene letve pripremljene za to. Na letvama bi se stavljalo 50 do 60 kilograma duhana, a preko njega bi se ponovno stavljale drvene letve koje bi se što je moguće čvršće vezivale konopima tako da bala zauzima što manje prostora. U takvim balama bi se nosio u duhansku stanicu, kako su ljudi govorili, na vagu. E, tek tada nakon mjeseci rada sa duhanom, mogao si konačno detaljno oprati ruke. Jer, duhan je od prvoga dana branja ispuštao crnu ljepljivu smolu koja se jako teško prala s ruku.Trljalo se četkama, vrećama, svim i svačim, ali crni trag je uvijek ostajao među noktima i u porama kože.U duhanskoj stanici bi procjenitelji vagali i određivali klasu duhana. Rijetko bi to bila prva klasa osim ako nisi imao neku debelu vezu. U svim državama svijeta "vilanci" su "vilanci". S obzirom kako je duhan uzgajan, u kakvoj zemlji je rastao i na kakvom se suncu sušio nije mogla biti niti jedna druga klasa nego prva. To je bio najkvalitetniji duhan sorte Šeginovac koji je uspijevao samo u brdskim uvjetima. Uglavnom, sav duhan bi se procijenio, zapisao i uzeo, a novce nikada ne bi davali odmah, isti dan već nakon nekoliko mjeseci, negdje oko Božića ili Nove godine. Ne jednom su ljudi mjesecima dobivali novce u obrocima. Kao, država nikada nije imala dovoljno novca isplatiti odjednom cijeli iznos zarade. Sad znam da se vjerojatno računalo na inflaciju i dobit države na račun naroda. Što se tiče klasa duhana čak je postojala i buđava klasa. Koliko je vrijedio pokazuje to da se sve otkupljivalo pa čak takozvani buđavi duhan. Samo je prva klasa imala donekle dobru cijenu. Ove druge klase su bile ispod svake cijene.
Poznata je priča kako je neki Jozo nakon vage došao na kiosk i tražio:
- Deder, mlada, daj mi cigara od onog duvana buđave klase.
- Nema takvih ni kod mene, ni nigdje drugo, koliko ja znam.
- Pa di iđe onaj moj duvan što su mu odredili klasu buđav?
Vraćam se Milinoj priči.
-Taj dan kada su na Gredu dolazili vilanci tata je skrio duhan u kotao iznad ognjišta. Kotao je visio na komaštrama. On je na dno kotla stavio duhan a preko njega kozlac koji se u to doba kuvao za stoku. Vilanci su došli, dugo zabijali svoje zlokobne rašlje, sva moguća i nemoguća mjesta su pretražili. Samo nisu zavirili u kotao. Otišli su neobavljena posla. Možeš li zamisliti tu sreću u tom trenutku oko kotla. Taj dan i tu godinu tata je bio junak.
Razmišljam što bi bilo da je svekar stavio kakvo dobro meso. Sigurno bi pronašli duhan jer prema jednoj priči koju mi je Slobodan ispričao inspektori su bili podmitljivi. Kako narod nije ima novce uzimali su sve ostalo, pogotovo meso iz lonca. Slobodanov dedo Tadija Čuvalo, mamin otac, je pričao o nekom inspektoru za kojeg je narod govorio da ga ne možeš ničim podmititi. A Tadija je pitao narod:
- Ima li on guzicu?
Ljudi su mu odgovorili u čudu
- Naravno da ima.
- E kad ima guzicu znači da mora isti, a kad mora isti - moreš ga i podmititi.
Tako je i bilo. Samo što je njemu trebalo dati bolje meso nego drugima. U tim davnim zaboravljenim vremenima kada su ljudi uspjeli uzgojiti duhan, vrlo mali dio su mogli sakriti od inspektora za sebe ili za prodaju. Ono duhana što su uspjeli sakriti na tajnim, mračnim mjestima križali bi avanima, noževima za križanje duhana. Avan je bio sakriven negdje u izbi ili čak u nekoj tajnoj jami tako da ni svi ukućani nisu znali za njega. Križalo se noćima sa strahom da ne bane neko nepoželjan. Ako je čovjek križao za sebe morao ga je krijući pušiti, a ako ga je prodavao danima je hodao po bespuću, skrivenim kozjim stazama, da ga žandari ne uhvate. Jer, ako bi ga uhvatili kako nosi svoj duhan u ruksaku na leđima, završio bi u zatvoru. Ima jedna priča kada su šverceri duhana po zimi stigli do Ostrošca. Kod Jablanice su ih s prvim pahuljama snijega dočekali žandari i inspektori. Ljudi su počeli bježati od žandara, a ovi za njima. U jednom trenutku, bjegunci su se osvrnuli vidjevši da su progonitelji daleko iza njih stajali gledajući u njihovom pravcu. Nije im bilo jasno zbog čega. Kada su se osvrnuli tek tada su shvatili da su trčali preko tek zaleđenoj jezera. Bilo je ljudi koji se nikada nisu vratili iz šverca duhanom. Poginuli su od puške žandara, upali u jezero, opljačkani ili ubijeni od lopova. Za novce dobivene od šverca duhana čovjek je mogao kupiti dobru kravu koja je hranila mnogobrojno domaćinstvo.
Kao kroz maglu mi navire sjećanje na pjesmu makedonskog pjesnika Koste Racina "Berači duhana". Učili smo je u prvom ili drugom razredu gimnazije i to na maternjem jeziku pjesnika, makedonskom. Nisam razumjela pjesmu koja je izbrisana iz mog sjećanja vjerojatno odmah nakon prelaska na obradu nekog drugog pjesnika. Ali danas, dok pišem, pjesma mi počinje odzvanjati u ušima. Morala sam je potražiti na internetu . Tek sada, dok čitam pjesmu osjećam kako je pjesnik snažno dočarao muku ljudi koji su uzgajali duhan, kroz njegovu berbu i vaganje." …s pogledom tvrdim u očima mutnim, po krhkim listovima žutim k'o zlato, priču gorku života prokletog naniži bezglasnu a ipak jasnu… " Samo veliki umjetnik jednim stihom ili jednom rečenicom može opisati i prikazati svu bol, težini ili lakoću života. Kako odati počast pjesmi, a da sam sebi ne izgledaš čudno. Jer, pjesma nije i jeste čovjek. Ova pjesma odaje počast svim ljudima koji su mukotrpno proizvodili "naš duhan — našu muku, naš slani znoj!"
