Nacionalni “usrećitelji” su, ako dobro razumjeh, na “zasluženom” odmoru.
Pune akumulatore kako bi, istom snagom kao i dosad, i dalje mogli biti u službi naroda.
Što se mene tiče, molim Svevišnjega da na odmoru ostanu što je moguće duže – najbolje do iza sljedećih izbora.
Jer, u tom će slučaju, siguran sam, puno manje biti i riganja otrova i zavađanja naroda. A, ruku na srce, to bi bila prilika i za drukčiju javnu komunikaciju, onu, recimo, koja bi barem dijelom amortizirala postojeće frustracije i strahove za koje su zaslužni oni – i njihovi medijski jataci dakako.
Dok se, dakle, ne vrate – i ponovno me prisile da o njihovim “dobročinstvima” javno zborim – iskoristio bih priliku za temu koju već neko vrijeme namjeravam obraditi. A zasluga i za nju pripada njima, nacionalnim “bogovima”. Nedavno, naime, uživah čitajući socijalnoj kontroli posvećenu doktorsku disertaciju mladog banjolučkog kolege. Nastranu zadovoljstvo koje u meni izazva zreo teorijski pristup mlada čovjeka. No, štošta iz pročitanog prepoznah i kao dio naše svakidašnje muke. Piše mladi kolega, naime, o mržnji kao instrumentu socijalne kontrole – kao čimbeniku koji narod, pa što god pod tim pojmom podrazumijevali, homogenizira i disciplinira, a time jača pozicije onih koji ga kontroliraju. Za potvrditi ovu tezu, dakako, ne treba ići daleko u svijet. Sve to, hoću reći, imamo i kod vlastite kuće – i to u izobilju i pojavnim oblicima kao malo gdje drugdje. Mrzi se pripadnike drugih nacija, drugih vjeroispovijesti, drugih političkih stranaka, građane drugih krajeva, ljude drugih svjetonazora. Ali, mrzi se i “svoje” – pripadnike vlastite nacije, vlastite vjeroispovijesti, članove stranke kojoj i sami pripadate.
Kako je takvo stanje duha uopće moguće? Zašto mržnja prema drugima i drukčijima – kako prema onima unutar vlastite zajednice, tako i prema pripadnicima drugih skupina i zajednica? Zašto mržnja prema neposlušnima unutar vlastita naroda ili religije, prema nepokornima i ljudima s vlastitim identitetom? Zašto, potom, mržnja prema pripadnicima drugih naroda i religija – zašto, recimo, mržnja prema Hrvatima, Srbima ili Bošnjacima, prema katolicima, pravoslavcima ili muslimanima?
Zašto, na koncu, mržnja prema svemu što je drugo i drukčije – prema drugim političkim strankama, ljudima drukčijih svjetonazora, onima s drukčijim intelektualnim i političkim stavovima? Je li uzrok tome, možda, genetska konstrukcijska pogreška kod ljudskog stvora ili teret kojeg mu se planski i sustavno tovari izvana – od onih, recimo, koji posjeduju društvenu i političku moć?
Raščistimo odmah – nije mržnja sudbina s kojom čovjek dolazi na svijet. Sasvim suprotno, ona je rezultat planskog djelovanja kojem je ljudsko biće izloženo od prvog dana svoga rođenja. Zašto? Zato što je nekima – primjerice elitama, strankama, vođama – mržnja potrebna kao instrument kontrole mase drugih.
Ako je, pak, tako, a jest, kako svi ti, i elite i stranke i vođe, uspiju takvo stanje duha proizvesti – kako im za rukom pođe mržnju u ljudima stvoriti? E, put do toga baš i nije jednostavan. Potreban je, prije svega, objekt mržnje. A on može biti u svemu što je drugo i drukčije, što je tuđe, različito od nas – u, primjerice, drugoj naciji, drugoj religiji, drugoj političkoj filozofiji, ali i našoj naciji, “našoj” religiji, “našoj” političkoj filozofiji ako nije na tragu onoga što mi sami promoviramo. Kad se, pak, takav objekt pronađe, on se, bilo da je lociran u svojoj ili drugim zajednicama – u svojoj ili drugim nacijama, religijama, političkim strankama – proglašava neprijateljem. I na njega se, sukladno tome, usmjerava svu pažnju, emocije i energiju skupine koju se kontrolira – svu pažnju, emocije i energiju jedne političke stranke, jedne regije, jedne nacije, jedne rase...
Kako, međutim, sve to izvesti? Najjednostavnije, tako što će se članove skupine ili zajednice koju se kontrolira – članove vlastite stranke, nacije, vjeroispovijesti – mobilizirati pozivom na oprez, ali i pozivom na opasnost koja im prijeti, kako od vlastitih članova koji su neposlušni, nepokorni eliti, stranki, vođi, tako i od članova drugih skupina ili zajednica – drugih stranaka, nacija, vjeroispovijesti – koji ugrožavaju “naš” prostor, “naše” vrijednosti, koji su prijetnja “našim” interesima i ciljevima, itd.
Djeluje, primjerice, nevjerojatnim da je mržnja prema članovima vlastite skupine ili zajednice – vlastite stranke, nacije, vjeroispovijesti – prema onima, zapravo, koji nisu bespogovorno lojalni i stoga predstavljaju remetilački čimbenik, neku vrstu unutarnjih neprijatelja – nerijetko čak i snažnija nego prema ostalima – članovima tuđe stranke, tuđe nacije, tuđe religije... Sudbina nekolicine banjolučkih intelektualaca, onih koji nisu bili spremni kleknuti pred velikim vođom u prilog tome, uostalom, dosta zorno svjedoči. Ne isključujem, dakako, da mi se slično i samom dogodi. Jer prvi među Hrvatima mi već mjesecima priprema “igranku”, i to puno suptilniju od igranki koje prakticira njegov banjolučki pandam – da mi se napakira, izvede pred sud i osudi, da se presuda izvrši, osveta ostvari, a on, tobože, pojma nema o čemu se radi.
Što se, pak, mene tiče, čekam ga k'o “napeta puška”. No, o tome drugom zgodom. Vratimo se, dakle, predmetu ove analize – mržnji. I dalje je, naime, problem kako je proizvesti? Kako mobilizirati, kako da poziv na prijetnju i dođe do ušiju onih kojima se manipulira – do obična svijeta? Načini su raznovrsni. Pogledajte, uostalom, svakodnevnu komunikaciju bh. lidera s njihovim sljedbenicima povodom različitih obljetnica – onih iz vremena posljednjeg ratnog ubijanja, ali i onih iz Drugog svjetskog rata. Svako malo se, još konkretnije, može čuti kako su opasnost za “sve nas”, za “našu” zajednicu, oni drugi – ustaše, četnici i mudžahedini. A oni nisu nikakva manja i izdvojena skupina. Vokabularom onih koji javne poruke odašilju, oni su isto što i svi Hrvati, svi Srbi ili Bošnjaci.
U neposrednoj komunikaciji takvih s njihovim biračkim tijelom može se, međutim, čuti i još nešto – da opasnost ne dolazi samo od onih drugih, nego i od vlastitih “izroda”, kako onih u Banjoj Luci, tako i u Sarajevu i Mostaru. A zašto od njih? Pa, zato što ne “razumiju” ili ne žele razumjeti da nas samo jedinstvo može spasiti. A ono se može uspostaviti jedino na vrijednostima koje su “utvrdili” vođa i stranka – i nikako više. Sve ostalo je, ustvari, neprijateljsko djelovanje “hulja” u vlastitom narodu koje djeluju po nalogu različitih središta međunarodne zavjere protiv naše zajednice – naše nacije, religije, stranke.
U uvjetima suvremenog društva, međutim, najučinkovitiji je način proizvođenja mržnje onaj koji se koristi masmedijima kao komunikacijskim posrednicima. Dovoljno je, uostalom, pogledati svakidašnju programsku shemu javnih servisa, nekih među njima posebice – i njihovih informativnih programa. Ili uređivačku politiku većine printanih medija – o internet portalima da se i ne zbori.
Sve je to ispunjeno komunikacijom kojoj je u podtekstu poruka o opasnom neprijateljskom djelovanju – onih drugih, iz drugog naroda, drugog entiteta, ali i svojih – iz vlastita naroda, iz drugih političkih stranaka koje u ime tog naroda istupaju i slično. U trenutku dok ovaj tekst nastaje, primjerice, na zgražanje me tjera izjava jednog od zastupnika u bh. Parlamentu. U vezi sa zahtjevom za smjenom direktora SIPA-e sastaje se, čujem, parlamentarno povjerenstvo kako bi utvrdilo njegovu opravdanost. A do čega to povjerenstvo može doći pokazuje izjava koju daje vrli parlamentarac prije nego je bilo što na povjerenstvu i utvrđeno. Zadatak povjerenstva je, ironičan je zastupnik, utvrditi da se uhititi smije samo Srbe, nikako i ostale – pa ma što da su uradili.
Zar tome bilo što treba i dodati? A takve su političke poruke svakodnevne. Po onome, recimo, što znam, Republika Srpska je puna srpskih “izdajica” i “stranih plaćenika”. Puno manje, na nesreću, “izroda” nije ni kod Hrvata. Iako, kod njih ne postoji i precizna evidencija – ona koju u vezi s bošnjačkim “huljama”, primjerice, posjeduje Islamska zajednica i njezin bivši reis, ali i bošnjački član državnog Predsjedništva.
Bilo kako bilo, govor mržnje je, očito, sudbina naša svagdašnja. I ne samo to. Izgleda, naime, kako za tu vrstu govora imamo i sve više razumijevanja. Unatoč, recimo, čak i činjenici da on zauzima jednu od vodećih pozicija na ljestvici antieuropskoga vokabulara. A to, onda, znači da ga se države i narodi koji žele u veliku europsku obitelj, pa i BiH dakako, moraju oslobađati. A za BiH bi, navodno, njezini vođe htjeli osigurati mjesto u Europi – unoseći, međutim, u nju i govor mržnje kao vlastiti miraz. E pa, neće ići. Morat ćemo se opredijeliti. Ili Europa ili srednjovjekovna balkanska krčma. Jedno i drugo pod ruku, jednostavno, ne ide.
