Odrastao sam uz televizijski program koji je često davao kaubojske filmove. U ono doba kad sam bio klinjo postojala su samo dva TV kanala i velika je vjerojatnoća bila da ćete na jednom od njih ugledati John Waynea ili Gary Coopera. Čak i veća nego da ćete ugledati Batu Živojinovića.
Popularni "kaubojci", a zapravo službenim jezikom "western filmovi" ili samo "westerni" bili su omiljeno štivo većine i očito je da su dobro prolazili, čak i u beskrajnim reprizama. "Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea", "Tragači", "Poštanska kočija", "Točno u podne", "Obračun kod OK korala", da ne nabrajam sada, to su bili filmovi uz koje se raslo, uz koje su se stjecala ne samo prva znanja o Sjedinjenim državama, nego i prva znanja o moralu i nemoralu, pravdi i nepravdi. Tko je znao gledati, vidio je. Gledalo nas je puno, a vidjelo, čini mi se, jako malo.
Makar i onaj filmski. Divlji Zapad je uvijek bio sinonim za najbolje mjesto za iskušati istinsko JA u čovjeku. Možda si na nekom Pitomom Istoku bio fićfirić, bezvezni činovnik, nebitan državni službenik, maleni trgovac ženskim rubljem, ali dolaskom na Divlji Zapad u tebi se budilo ono PRAVO JA i postajao si ubojica, revolveraš, tlačitelj, lokalni moćnik, veliki trgovac robljem i oružjem.
Divlji Zapad je bio zemlja bezakonja. Zakon je, doduše postojao, ali ga nitko nije provodio. Papir je trpio sve. Bogati su bili sve bogatiji, raja je ostajala raja, pošten čovjek mogao je biti samo opljačkan. Divlji Zapad je uvijek vrvio živopisnim likovima, a svima je odreda zajednička bila želja za brzom zaradom. Razni prodavači magle, iscjelitelji, lažni liječnici, propovjednici, kockari, mutikaše, smutljivci nalazili su se na svakom koraku.
Lokalni šerif bio je po pravilu tek marioneta u rukama pravog Šerifa, lokalnog trgovca stoke, njegovih pajdaša trgovaca oružjem i alkoholom i ostalih Velikih riba. Postojao je i sudac, po pravilu star i korumpiran, koji je za male pare munjevito oslobađao privedene, koje je neki mladi i očito neupućeni sluga reda i zakona lišio slobode. Svatko tko je tražio pravdu dobro bi prošao ako bi mu se samo nasmijali u lice ili puhnuli dim u oči kroz staklo šaltera. Bio bi sretan ako ne završi u bačvi s katranom i perjem. Oni hrabriji ili oni bez izlaza posezali bi za očajničkim pokušajima uzvraćanja gadovima istom mjerom. No, bili bi poraženi od višestruko brojnijih i profesionalnijih.
Uostalom, Divlji Zapad je uvijek bio pun poslušnika koji su za šaku "judinih škuda" čuvali svoje gazde od duge ruke pravde i obračunavali se s običnim ljudima koji su željeli samo mirno živjeti na svom komadu zemlje. Ako bi Gazda poželio zemlju, zemlju bi i dobio. Ako bi poželio stoku, dobio bi. Tuđu ženu, evo je! Što god bi poželio, oni bi mu donijeli. Judine su škude čudo. Ostali bi samo zatvarali prozore, navlačili zavjese i tiho govorili. A sada znamo - Divlji Zapad ne bi bio tako divlji da tiha većina nije bila tako tiha.
A ona je, valjda da bi se opravdala i prekratila patnju, izmišljala heroje. Ljude koji za ime Boga i pravde dolaze i oslobađaju ljude patnje, kažnjavaju beskrupulozne i pohlepne, vraćaju ljudima dostojanstvo, ubijaju zle revolveraše, a korumpirane suce i šerife umaču u perje i katran. Pravednici koji su dolazili niotkuda, sami obavljali posao koji se gomila nije usudila učiniti godinama, a onda odlazili opet sami u suton, u nepoznato.
Divlji Zapad, nažalost po sanjare, nisu ukinuli nepoznati junaci. Nisu mu stali za vrat usamljeni borci za pravdu s punom puškom, konjem i empatijom za dobrog i poštenog čovjeka. Divlji Zapad su ukinuli (makar mu se kraci ponekad i danas naziru), između ostalih, dobro plaćeni Federalci (nikakve veze nemaju s našim dobro plaćenim Federalcima) i ti isti dobri ljudi koji su jednog dana odlučili uzeti Zakon u svoje ruke, pročitali ga i stali iza njega. Tiha većina, makar kasno, tamo se dosjetila kako zna čitati. I čemu služe oči. I da ne može, pored živih očiju, netko govoriti kako je drukčije nego što je.
A mi? Dopustili smo da nam u živote uđe stripovski i filmski zaplet radnje, a onda smo se navikli na sve. I da nam se zemlja i gradovi pretvore u Divlji Zapad. I sve smo "istolerirali", puštali i šutjeli. I nepravde i bogaćenja i privatne vojske i korumpirano sudstvo i šerife, prevarante svih boja i tipiva, a sad kad je došlo do grla, mi više ni ne znamo kud i kako. Potpuna blokada. Tu i tamo se netko digne i pobuni, ali ga brzo sasjeku.
Zatvaramo prozore, spuštamo roletne, šutimo kao da nas se ne tiče. I baš kao i ona napaćena raja iz romana i stripova, oni potlačeni iz filmova. I tako mi već godinama mirujemo i čekamo, valjda, da se odnekud iznebuha pojavi Duh sa sjekirom, da ujašu u grad Tex i staro gunđalo Carson, da iz pravca Zapada bane Clint Eastwood i riješi stvar umjesto nas. Da u Mostaru, baš kao u onom filmu "Za šaku dolara", zajebe i jednu i drugu stranu, posloži krivce na ulicu i donese pravdu.
Evo ga, samo što nije.
