Zašto je nama Hrvatima tako ružno danas tata ?
Pitanje je postavila moja kći Ariana 13 ljeta stara...
I kako danas uz sve ove lažne vrijednosti i laži sve to što se zbiva objasniti vlastitoj djeci?
Da im Hrvatsku i slobodu nisu donijeli ni političari niti novinari, niti pjevači, ni menadžeri, ni bankari, ni ne vladine organizacije, ni pederi i lezbe, ni znanstvenici, ni učenjaci nego dio hrvatskog naroda koje danas zovu Hrvatskim Braniteljima granate, puške, topovi i meci....
Biti usamljen u masi ljudi je jedno od najvećih prokletstava koje si čovjek može priskrbiti. Promišljajući o tome kako je teško pobjediti masmedijsku mašineriju, idolopoklonstvo i neutaživu žeđ Hrvatskih „elita“ da ne čine ništa svojom glavom, mišlju, rječju djelom nego da uvijek prepuste nekom dugom da ih vodi, da mu služe.
Nekada su naši pređi u povijesti mudro znali odredti kome će i zašto služiti, Bogu i svom narodu, Domovini, jednom riječju naciji. Zašto su to tada uspjevali činiti zajednički, zašto su u ta teška vremena naši praoci mogli stvoriti jedinstvenu cjelinu ljudi, prostora, vremena i povijesti...
Čitam, tražim proučavam spise, slušam riječi hrvatskih otaca, Tomislava, Trpimira, Zvonimira, Jelačića, Starčevića, Radića, Gupca, Krleže, Blaža Kraljevića, Brune Bušića i mnogih drugih. Sjećam se riječi onih koji su kraj mene po kiši,snijegu, blastu, vodi i danju i noći čuvali Hrvatsku zemlju, sela, njive, planine... i dođe mi da plačem.
Ta sjećanja danas mnogima koji su u toplini svoga doma, u kućnom ogrtaču slušali o nama na ovih koji danas stvaraju vijesti i prekrajaju povjest čineći je iskrivljenom, nejasnom i nekako neprihvatljivom tada dok se povijest krvlju pisala u kamen klesala ti i takvi su u lakiranim cipelama po salonima prepiričavali i pisali i unovčavali vjesti sa terena u svojim medijima.
Oni su postali moćnici, ratnici i upravljači događajima, njih se pita i oni savjetuju, kroje izjavljuju analiziraju, optužuju i kroje „ istinu“ i pravicu. Oni su najpodobniji, oni su generali poslije bitaka. Oni pobjeđuju bez gubitaka, jer ne gube svoje nego naše. Našu Domovinu, ljude, povijest, hrabrost i dostojanstvo.
Oni su, i gospoda i drugovi oni su i lice i naličje. Njima nacija vjeruje dok sa malih i velikih ekrana poručuju, rezimiraju, polemiziraju, indoktriniraju, sotoniziraju. Oni su ratnici pera, ne ratnici mača. Oni uvijek prežive i nikad ne stradaju jer pišu kako kažu oni koji njima vladaju. Nije zalud ona stara Pero je jače od mača. Perom se pišu odluke, zapovjedi, napadi, obrane, obuke i odluke. Perom započinju i završavaju ratovi,
I zato danas mi moramo shvatiti, prenijeti, čuvati i braniti istinu onakvom kakvom smo je doživjeli. Čistom i ne cenzuriranom, iskrenom i ne editiranom. Prenoseći je na svoje bližnje, pretačući je u pjesme, slova i povijesne knjige. Moramo je uklesati u kamen, pjevati uz trobojnicu.
Shvatio sam zašto su naši preci bili uspješniji od nas. Oni su se držali riječi,časti i imena svojih otaca. Oni nisu vjerovali strancima,glasnicima, trgovcima, prekupcima i slatkim riječima. Kako su sve to uspjevali? Kako su mogli? Kako su znali? Nisu imali medije, nisu imali internet i televiziju. Kako su nam onda ostavili ovako bogatu povjesnu baštinu, ovako bogatu i lijepu zemlju, vrijednu i radišnu naciju?
Oni su vjerovali onima koji su ono što su kazivali i činili. Oni su vjerovali u sebe i ljudskim djelima. Oni su njegovali svoje i poštovali tuđe. Oni su djelili dobro i zlo, oni su zajedno gradili, sijali, sadili. Oni su zajedno pjevali, plakali, zajedno su umirali i zajedno se rađali.
Jednostavno je to u stvari....
Da se ne zaboravi...
Oni su jedni u drugima tražili ono što ih spaja, ono što nitko nije mogao niti smio osporiti. Jer kad bi to učinio morao bi se sa njima boriti. A što bi to moglo biti? Današnje vrijednosti? Novac, auto, mobitel i druge nevažne vrijednosti? Ne dragi moji, oni su se borili za ono, za što smo se mi za Vas izborili, slobodu, državu, naciju, zastavu, himnu i demokraciju. Njih ili nas Hrvate bolje je kazati spajala je zemlja, prostor, jezik i stjeg. Sve su nam to u novijoj povjesti oduzeli, zatrovali i i mijenjali.
I sada je jasno zašto i kako nama kao masom vladaju, usmjeravaju, odlučuju i iskorištavaju. Perom, medijima u glavu nam ugrađuju, vrijednosti, stavove, događaje i povijest. A mi pojedini smo shvatili i opet se bitke uhvatili te uza sve drugo, politikom i perom umjesto mača čuvamo Hrvatsku od izdajnika i osvajača.
I tako kćeri moja, hrvatice dična drago mi je kao ocu hrvatu, što ideš k misi, poštuješ oca, brata i majku. Što misliš svojom glavom, podupreš moj rad, poštuješ moj domovinski rat i hrvtaske ratnike. Što ne slušaš cajke, zbog tebe i takvih uvijek će bit Hrvata i Hrvatske.
I nemoj se brinut što ponekad vidiš kako ocu suza iz oka teče to oca tvoga nepravda peče, kad vidi laži sa malih ekrana i tisuće naših bez posla i stana. Kad vidi stranca da mu sudbu kroji jer se njegov narod zajedništva boji...
Ne, nije to suza zbog sjećanja iz rata, već zbog laži i izdaje takozvanih „Hrvata“. Mogu ti samo kazati ovo:
Nije djevojčice nekome poput mene rat mogao nauditi nego mi mir pravi nered i sva ova žgadija koja nakon domovinskog rata....u kojem smo oružjem pobjedili protivnika ispred sebe no još nam ostaje poraziti neprijatelja iza nas a taj rat iako bez oružja još uvijek traje.
No ipak ne brini riješit će to tata....ima nas još ratnika Hrvata...
