Dvostranački Hrvatski narodni sabor – HDZ BiH i HDZ 1990 - obilježio je 28. kolovoza 20-tu obljetnicu Hrvatske Republike Herceg – Bosne (HR HB).
Položili su vijence i u rukama držali zapaljene svijeće ispred spomenika hrvatskih branitelja kod doma Herceg Stjepana – Kosače u Mostaru.
I oni, eto, predstaviše se javnosti kako vode brigu o mrtvim braniteljima koji dadoše život za slobodu hrvatskog naroda koji poginuše za Herceg – Bosnu koje nema. Bila je to još jedna u nizu farsi vladajućeg HDZ-a i njihovog HNS-a. Oni ne samo da ne vode brigu o mrtvim – poginulim braniteljima i njihovim obiteljima nego ni o živim stradalnicima rata HVO koji su se borili za Herceg – Bosnu koju oni raskupusaše, šićar od nje jamiše i danas eto slave njezino nastajanje i pokop.
Motrio sam taj događaj oko polaganja vijenaca i odlazak na Političku akademiju dužnosnika dvostranačkog HNS. Sve ublehaš do ublehaša. Naravno, dominirao je neponovljivi Dragan Čović, neponovljiva Borjana Krišto, Vjekoslav Bevanda …. i nekoliko HDZ-ovih privjesaka koji se nazivaju predsjednicima stranaka, a ni jednog člana stranke nemaju kao što su Ivan Musa - HKDU, Miljenko Miloš - UHSP, Željko Koroman - Hrvatski pravaški blok …….
Bio je tu i Martin Raguž, predsjednik HDZ 1990 koji, po mom osobnom uvjerenju, ne pripada toj sviti, ali ga je stjecaj čudnih okolnosti natjerao da im se prikloni. Budući da Čović svoju opstojnost već godinama održava na izmišljanju neprijatelja hrvatskog naroda i okretanju tog naroda protiv njih, vjerojatno bi bio sretan da Raguž nije bio među njima. Naravno, rekao bi da on ne poštuje hrvatske žrtve u borbi za slobodu hrvatskog naroda kako bi ga u javnosti okaljao. Stoga, razumijem Raguža što je tu bio.
Naravno, bio je tu i nezamjenjivi Vladimir Šoljić, predsjednik Glavnog vijeća HZ HB. Uostalom, od Herceg – Bosne čiju su 20-tu obljetnicu obilježavali samo je i ostao Vladimir Šoljić, njezin trajni upravitelj koji ni sam ne zna smisao svoga postojanja na tom mjestu. Uostalom, o tome sam nedavno i kolumnu napisao: "Od Herceg – Bosne ostao je samo Vladimir Šoljić". Iako je gašenjem HR HB ustanovljena HZ HB uz obrazloženje kako će ona biti krovna i zborna institucija hrvatskog naroda u BiH, zahvaljujući Vladimiru Šoljiću ona je postala podružnica Čovićevog HDZ-a. Kao što sam i ranije pisao ona je uistinu krovna institucija ali HDZ BiH jer se nalazi pod istim krovom te stranke, a zborna je jer zboruje samo s udrugama i pojedincima lojalnim, također HDZ.
Sjedeći s prijateljem u obližnjoj kavani, udaljenoj dvadesetak metara od mjesta polaganja vijenaca slušao sam poluglasne komentare na okupljenu plejadu. "Što ono slave", pitao je jedan od gostiju, a kad je dobio odgovor glasno je reagirao: "Kako ih sramota nije. Gdje su ovdje branitelji? Slave ono čega više nema, a što je ugašeno njihovom zaslugom". Reakcija drugog gosta bila je još žešća: "Sve ih treba rastjerati. Svi su za zatvora." Treći je bio još žešći doslovno kazavši: "Ovdje samo fali grupa entuzijasta koja bi im s megafonom u ruci kazala ono što su zaslužili".
Komentari prisutnih gostiju su nastavljeni i nakon odlaska na svečanu akademiju. "Oni će sada slušati jedni druge, jedni druge bodriti, međusobno se diviti, a briga ih što misli narod. Neki dan otvoriše groblje mira, a danas slave HR HB koju u grob poslaše", bio je jedan od komentara.
Promatrajući tu političku elitu, koja se hrvatskim domoljubima javnosti žele predstaviti, na kraju zaključujem da je riječ o dužnosnicima koji žele zaboraviti ono što su do jučer bili. Ipak, kao što kaže Andrić, za njih važi pravilo: "Mnogi postignu ono što su htjeli, ali izgube sebe".
