Martin Raguž, novoizabrani predsjednik HDZ 1990 uskoro bi se mogao naći, što je bilo i za očekivati, na meti dobro maskiranog topništva političkih protivnika kako iz redova drugih političkih partija tako i pojedinaca iz svoje stranke koji su se za vladavine njegovog prethodnika uljuljkali, loveći u mutnom, čvrsto držeći pozicije koje su stekli stjecajem čudnih političkih okolnosti.
Raguž je za vrijeme kampanje za izbor na mjesto predsjednika 'Devedesetke', a i nakon izbora obećao promjene i reforme doslovno kazavši: „Ništa više neće biti kao što je bilo“. Taj koncept je počeo i realizirati. Dokazao je to kroz razgovore s predstavnicima drugih političkih partija i međunarodne zajednice kao i nizom javnih tribina sa svojim suradnicima, ukazujući na činjenicu da će BiH nakon ulaska Hrvatske u EU ostati pusti otok ne krene li u reformske društvene promjene
Uvidjevši da više ništa neće biti kao što je bilo, Raguževi protivnici, kako iz drugih političkih partija tako i pojedinci iz redova njegove partije, našli su se u velikoj dilemi. Svjesni neophodnosti društvenih reformi koje zagovara Raguž iz kojih proističe gubitak i određenih društvenih pozicija, reagiraju na način da to spriječe. Ne kaže on bez razloga da je važno prvo reformirati sebe, ukazujući pri tome na značaj društvene katarze. Uz to, postavlja se osnovno pitanje: S kim Raguž misli provesti društvene reforme? Uvjeren sam kako je Raguž svjestan činjenice da je reforme vrlo teško provesti s postojećom političkom garniturom u BiH. Stoga, Raguž ima pune ruke posla po pitanju reformi za koje se zalaže i morat će istodobno djelovati na tri fronte.
Prvenstveno, Raguž će morati provesti reforme u svojoj partiji, a potom i u Hrvatskom narodnom saboru. Usporedo s tim, valja mu raditi i na reformi u BiH, posebice u administrativno glomaznoj Federaciji BiH. Dakako, morat će se oduprijeti i utjecaju Tomislava Karamarka, predsjednika HDZ R Hrvatske koji, kako pišu pojedini mediji, na daljinski već pokušava utjecati na politiku ove stranke. Za tako sveobuhvatne reforme Ragužu su u 'Devedesetki' potrebne nove političke snage, a na državnoj i federalnoj razini novi politički partneri koji će se istinski zalagati za europski put BiH. Postojeće političke garniture, četvorka i šestorka očito to ne mogu ili ne žele postići. Ustvari, mnogi od njih koji zagovaraju društvene reforme svojim su ne-činjenjem pokazali da su protiv bilo kakvih društvenih promjena i pod svaku cijenu žele zadržati postojeće stanje. Njima je dobro i to žele sačuvati.
Nesporna je činjenica da je dolazeći na čelo 'Devedesetke' Raguž je spasio „brod i posadu“ koja tone. Neučinkoviti kormilar je otišao za razliku od neučinkovite posade koja i dalje želi želi te pozicijei pa čak i nešto više. Neće moći. S takvom posadom nema sreće. Uvjeren sam da je toga svjestan Raguž. Oni su pokazali koliko mogu, a Raguž je javno kazao što želi. Želi reforme za koje su nužne kadrovske promjene. Svjesni su toga i 'putnici' koji su bili u 'brodu'. I oni ne žele više riskirati s nesigurnom posadom.
Slavica Josipović i Rudo Vidović, predsjednik i dopredsjednik HDZ 1990 Srednjobosanske županije samo su dio tima iz posade 'broda' koji je spašen od vratolomije. Budući su njih dvoje izgubili povjerenje svoga partijskog članstva, koji su u ovom slučaju 'ogorčeni putnici u brodu', uputili su im oštre kritike tražeći njihovu smjenu, što su oni izbjegli podnošenjem ostavki. Taj čin doživljavam kao dio reformi koje je Raguž najavio, a ne kao raskol u stranci kako neki tumače. Uz to, Vidović je i Ragužev zamjenik što samo po sebi kazuje da je otpočela reforma same 'Devedesetke'.
Hrvatski narodni sabor bez razloga ne nazivaju dvostranačkim. UZ HDZ BiH i HDZ 1990 njega sačinjava i nekoliko minornih političkih stranaka sa hrvatskim predznakom koje, faktički, i nemaju stranačku infrastrukturu. U prilog tomu ide i činjenica što te predsjednike nazivaju političkim samcima. Oni su odani Draganu Čoviću, predsjedniku HDZ BiH koji im za uzvrat dodijeli pokoju funkciju i time se zadovolje. I Božo Ljubić, koji je po dužnosti, kao bivši predsjednik HDZ 1990 postao predsjednikom Glavnog vijeća HNS-a, izgleda, i ne pomišlja o svom povlačenju kako bi po logici tu dužnost preuzeo Raguž. Budući je HNS, što se do sada pokazalo, u izravnoj funkciji Čovića, za očekivati je da i on da potporu Ljubiću kako bi Raguža onemogućili u preuzimanju te dužnosti. U tom bi slučaju Ljubić predstavljao sam sebe dobivši status političkog samca i pridružio se grupi tamošnjih tzv. stranačkih predsjednika.
Iako je nezahvalno bilo što prejudicirati, pretpostavlja se kako će Čović osporavati dolazak Raguža u HNS umjesto Ljubića iz njemu poznatog razloga. Naime, za razliku od Čovića i Ljubića, Raguž HNS vidi kao tijelo u kojem trebaju sudjelovati predstavnici svih hrvatskih političkih stranaka te predstavnici vjerskih i kulturnih institucija, intelektualci, znanstvenici i drugi kadrovi. Stoga će Čović, pretpostavlja se, Raguževe zahtjeve označiti pogubnim za jedinstvo Hrvata kako bi ga politički diskvalificirao.
A kada je u pitanju eventualni pokušaj Karamarka na utjecaj politike 'Devedesetke' o navodnom ujedinjenju sa HDZ-om BiH o čemu je ovih dana pisao Dnevni list, Ragužov je odgovor bio sasvim jasan: „HDZ 1990 sam odlučuje o sebi i kreira svoju politiku“. Vjerujem da je to i pravi odgovor i da će Raguž biti dosljedan. Uostalom, bude li stvarno Karamarko pokušao utjecati na kreiranje politike u 'Devedesetki' Raguž će, da bi je sačuvao kao stranku koja ima perspektivu, morati posegnuti za metodom koju je prije nekoliko godina primijenio Dragan Čović prema Ivi Sanaderu, bivšem predsjedniku HDZ-a R Hrvatske. Naime, Sanader je na sličan način pokušao utjecati na Čovića ali se on na to nije obazirao. Dapače, ignorirao je Čović pokušaj njegovog političkog utjecaja na politiku HDZ-a BiH i na kraju izašao kao politički pobjednik.
Dakle, Raguž je na svojevrsnoj političkoj kušnji. Vrijeme će pokazati hoće li u svojim političkim nakanama i danim obećanjima ustrajati, unatoč velikim političkim preprekama koje mu stoje na putu.
