Nakon što su pregovori pet političkih stranaka iz Federacije završili neuspjehom u Budimpešti, čime se pokazalo da kod bošnjačkih partnera nema dovoljno volje za poštivanjem potpisanog principa da jedan narod (Bošnjaci) drugom (Hrvatima) neće birati predstavnike, članove Predsjedništva,
Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH izletio je s izjavom kako će, ukoliko dogovora ne bude u idućih 15 dana, promijeniti poziciju te krenuti odlučnije u rješavanje cjelokupnog hrvatskog pitanja.
Dakle, ne više korak po korak, tražeći mrvice za Hrvate i ispunjavajući presudu Europskog suda za ljudska prava, već potpuno novom inicijativom u kojoj će jasno i glasno hrvatsko pitanje biti prioritet. Sve to lijepo zvuči i možda nekima potiče vjerovanje da je uistinu došlo vrijeme za radikalniji pristup u ispravljanju pozicije najmalobrojnijeg naroda, no realnost je potpuno drukčija, a temelja za takvo nešto u ovom trenutku, velikim dijelom krivnjom samog HDZ-a BiH i zbog ravnodušnosti Zagreba, nema.
Rascjepkana scena
Naime, potrebno je pogledati samo nekoliko godina unatrag i dokumente koje su hrvatske stranke, bilo na jedinstven način, ili krnjim pristupom kroz Hrvatski narodni sabor, potpisivale i koliko je od svega toga bilo uobličenja u praksi. Uistinu, neki od tih dokumenata poput rezolucija HNS-a, koje su se donosile u vrijeme kada se vodila intenzivna kampanja za ulazak HDZ-ova u Vladu FBiH, govorile su o ustroju središnje razine vlasti kroz više federalnih jedinica, međutim, niti jedan od njih nikada nije postao operativan, dapače, na njih se i zaboravilo jednom kada je HDZ BiH obnovio odnose sa SDP-om u pokušaju rekonstrukcije vlasti.
Istodobno, prilika koja se pojavila prvi put 2007. kroz potpisivanje Kreševske deklaracije, a drugi put kroz traženje reforme HNS-a za ulazak svih stranaka u kojima Hrvati imaju vodeću ulogu jednostavno se propustila, velikim dijelom i zbog ponašanja HDZ-a BiH koji se prvi put nije htio zamjeriti Miloradu Dodiku i SNSD-u tražeći ukidanje dvoentitetske podjele, a drugi put zbog saveza Čovića i Zlatka Lagumdžije, ali i nespremnosti da se vrijednosti HNS-a podijele s onima koji imaju drugačije razmišljanje. Zato Čovićeve najave o zaokretu i ponovnom pokretanju hrvatskog pitanja na cijelom teritoriju BiH treba uzimati s rezervom, jer je situacija na terenu takva da je hrvatska politička scena razjedinjena i rascjepkana te ne uspijeva, osim svijetlog primjera iz Kreševa, postići ni minimalan stupanj homogenosti kada su u pitanju nacionalni interesi.
Zašto? Jer je taj isti dokument praktički najavljivao borbu za ukidanje RS-a, kao i Federacije te ustroj federalnih jedinica neovisno o sadašnjim entitetskim crtama pa se i nije moglo očekivati da će hrvatske stranke jedinstveno ustrajati na njemu sve dok su Čović i Dodik politički saveznici.
Stihijski pristup
Međutim, najavu lidera HDZ-a BiH o novoj inicijativi treba promatrati i kroz kontekst onog što se nije provelo kroz HNS čije je oživljavanje 2011. godine pompozno najavljeno kao projekt koji će voditi pravednijoj zemlji.
Prilike za ono o čemu Čović danas govori bilo je, dakle, i prije dvije godine, no HNS "zahvaljujući" uskostranačkim interesima nije uspio ostvariti svoj ključni cilj i svrhu postojanja, a to je okupljanje svih hrvatskih političkih i društvenih snaga, neovisno o stranačkoj pripadnosti. I naravno izgradnja strategije s jasno utvrđenim ciljevima, kao i prioritetima njihovog otvaranja, što je preduvjet da hrvatske stranke netko uopće i shvati kao ozbiljnog pregovarača koji zastupa cijeli narod. Stihijski pristup koji se u međuvremenu provodio po principu "svaka stranka za sebe", doveo je do toga da je čak i u pitanjima poput presude “Sejdić – Finci” bilo lutanja sve dok dva HDZ-a konačno nisu uspjela definirati jedinstven prijedlog.
Da od inicijative za temeljitim ustavnim reformama u ovom trenutku teško može biti nešto, svjedoči i činjenica da hrvatske stranke, pod uvjetom da se dogodi čudo te se okupe, nemaju jaku pozadinu u vidu potpore službenog Zagreba za takvo nešto. Hrvatska je do ulaska u EU u pravilu odbijala ponašati kao jamac zaštite najmalobrojnijeg naroda u političkom pogledu, a na neke nove vjetrove očito će se još uvijek pričekati. Istodobno, optimizmu za sada nema mjesta jer je potrebno samo pogledati s kakvom su revnošću bošnjačke, ali i srpske stranke odbijale i parcijalna rješenja u pogledu izbora članova Predsjedništva i izaslanika u Dom naroda, tako da je upitno što bi se tek dogodilo kada bi se izašlo s prijedlogom ustroja, primjerice, tri ili četiri federalne jedinice.
Položaj Europe
U cijeloj je priči bitno i kako Europska unija gleda na problematiku neravnopravnosti. Najveći doseg bilo je uvjeravanje europskih čelnika da kroz izjavu iz Bruxellesa uvrste i dio koji govori o sprječavanju nametanja izborne volje narodima. Taj dio izjave ima strahovito veliku važnost jer obvezuje i Sarajevo, ali i Bruxelles na poštivanje volje hrvatskog naroda.
