Da se razumijemo: Nije Željko Asić političar kojeg bi trebalo braniti niti od njega praviti žrtvu. Ako je uopće političar. Jer Asić je jedan od onih, a sam je to pokazao šamaranjem po državnim firmama i rodijačkim svatovima, prosto-proširenih kabadahija koji je svojom pojavom, kao i mnogi što su zaradili vječitu mirovinu u zastupničkim klupama, srozali ionako srozanu politiku. Pojavio se niotkud, a završit će vječno na državnim jaslama sve pod krinkom nekakve borbe za svoj narod, pa eto i za mene.
Ali eto, Šamaratelju Asiću – kojeg ne mogu zamoliti da me ne brani - pripala je čast da srozana država još jednom svima nama pokaže kako ju čini stvarno tužan skup klanova koji, pod krinkom borbe za narode i puteve naprijed, srozavaju i ono malo zdravog razuma što stenje u zarobljenim glavama trokutaste zemlje. I uz to, najveći napor čine kopanjem nosa u zastupničkim klupama.
Asić je navodno uhićen, pa naravno odmah i pušten, zbog nekakvog (sitnog) mita i zapošljavanja nekoga u nekoj državnoj firmi. Uhićen je navodno i zbog pomaganja u stjecanju nakolonosti osuđenicima kod nekada njegova stranačkog kolege, a sada stranačkog šefa. Da nije smiješno, bilo bi žalosno. I obrnuto. Pa vrapci na granama, koji imaju sve manje mrvica jer mrvice odavno jedu ljudi o kojima brinu Asić i Asići, znaju da je navodno mito i navodno zapošljavanje lakrdija naspram onoga što nam se pred očima događa.
Godinama trpimo igrokaz nesmjenjivog ministra poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, koji o granama svojeg ministarstva zna koliko i novorođeno dijete o nuklearnoj fuziji. Od poljoprivrede je izučio skupljanje izbjegličke stoke, od vodoprivrede navodnjavanje travnjaka do svojeg imanja u hercegovačkom kršu, a o šumarstvu još dvoji. Njega poznaje samo onoliko koliko izgori, pa kad kao zapovjednik Civilne zaštite okrivi sve druge za požare i ne da novac za gašenje.
Godinama trpimo igrokaze oko medijskih piskaranja o nepotizmu. Na svim razinama, od općine za koju većina ne zna da postoji, pa do najviših i najvažnijih državnih institucija. Ogledan primjer je premijer nakaradne Federacije BiH, Nermin Kondukter Nikšić, po uzoru na jednog od svojih prethodnika, Nedžada Po Zakonu Brankovića, papagajski ponavljao kako je radno mjesto njegova brata volja nekih drugih ljudi, a ne njegova. I da, naravno, sve je po zakonu. I jedan i drugi, i premijer i ministar, došli su niotkuda, a ostat će zapisani u mirovinski sustav koji će im iz državne blagajne do smrti davati masnu mirovinu. A možda i poslije smrti. Jer sve je moguće i sve po zakonu.
Jednako kao što je moguće da nam sudbinu kroje političke kabadahije, koristeći svoje funkcije i dužnosti šerifskim ponašanjem i glumeći male mafijaške šefove u velikom stablu vladalačke mafije u trokutastoj zemlji. Jednako kao što je moguće da nam, ionako išamaranima raznim aferama i teško shvatljivim odlukama, zabrane da znamo što to šerifi imaju na imovinskim kartonima. Tako je Zlatko Lagumdžija, nekada Slučajni Prolaznik, a danas Skakač Po Studijima Koji Ne Mrzi Bosnu, jasno i glasno, na jedno oko, samo onako kako to on zna, rekao kako taj imovinski karton njemu ništa ne predstavlja. Pošteno i po zakonu od čovjeka, u državi za slučajnog prolaznika.
Samo država za očeve i sinove može trpjeti da se oprano dupe sina prvoga predsjednika, Bakira Maloga Princa Izetbegovića, usidri u četveronožnoj fotelji troglavog Predsjedništva, unatoč optužbama za mafijaške poslove i politička ubojstva. Samo država za očeve, sinove i ostalu rodbinu može podnijeti da dokazi protiv Dragana Imao Sam Para Kao Student Čovića ispadnu iz kamiona tijekom transporta do suda i da je sada jedan ministar za odstrjel nekada bio partner. Ali, po zakonu.
Samo se u državi, trokutastoj, nakaradnoj, bezhimnoj, beznebnoj, a u svemu tomu pomorskom, može zaposliti tisuće Zola da o svakoj razini vlasti ispišu stablo s milijunima stranica o jednom staležu i nepotizmu, krađi, lopovluku, namještanju natječaja, izmišljanju projekata, upošljavanju braće, sestara, svastika, tetaka, zetova i zetove braće, sestara, svastika, tetaka i zetova.
Stoga, Asićevo primanje mita i zapošljavanje nekoga negdje, s naglaskom na to kako mi ne pada na pamet braniti Šamaratelja kao što ga molim da on ne brani moje interese, smiješno je kao Lagumdžijino skakanje. Država je opet pokazala kako bira koga će i kada zaskočiti. Čudno je kako se ranije nije sjetila, pa Šamaratelju Asiću prišila i upravljanje portalom na kojem su uz fino označene cijene, reklame državnih firmi koje godinama plaćaju reklame. Do tada, pravi novinari skapavaju od gladi i umjesto istraživačkim novinarstvom bave se istraživanjem najbezbolnijeg kanala do šefova dupeta i kakve-takve plaće. No, to je valjda puno posla, a moglo bi se stablo razgranati do nekih većih, ljućih faca, pa bi onda opet netko morao "iskipati" dokaze.
Bolje je ovako. Barem dok sudovi ne riješe sve komunalne sporove protiv građana, koji uskoro neće morati puštati vodu, jer neće imati za čim.
