Sredinom siječnja iduće godine, podsjetio nas je početkom tjedna odvjetnik Josip Muselimović, navršit će se deset godina od kada je Vrhovni sud Federacije BiH donio presudu i oslobodio Ivana Andabaka, Dominika Ilijaševića, Željka Ćosića, Zorana Bašića, Jedinka Bajkušu i Marija Miličevića.
Ova je (hrvatska) šestorka, naime, pravomoćno oslobođena od počinjenja kaznenog djela terorizma usmjerenog na rušenje Federacije BiH, njenog ustavnog poretka i najviših tijela vlasti. Ili, ukratko - oslobođeni su od ubojstva Joze Leutara. No, kao što znamo, slučaj doministra unutarnjih poslova FBiH koji je ubijen prije 14 godina u središtu Sarajeva i dalje je neriješen. A nakon oslobađanja hrvatske šestorke, ostala je aktualna sumnja bošnjačkog lidera Alije Izetbegovića kako je Leutaru možda presudila i neka naša budala.
S ovim Muselimovićevim osvrtom, pak, korespondira, prije svega, intervju Fahrudina Radončića na BN televiziji, kojom je prigodom ministar sigurnosti pokazao kako ga raduju i male stvari. Makar sam, skromno će, u javnosti deblokirao priču o političkim ubojstvima. Ova, pa gotovo bih kazao iznenadna Radončićeva samozatajnost, gotovo je neočekivana, ukoliko se, dakako, sjetimo njegove svibanjske ispovijedi na jednoj drugoj televiziji kojom je prigodom bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića proglasio kumom bošnjačke mafije, optužujući ga pritom za najteže, nikad nerasvijetljene, zločine.
Žurno replicirajući, na istoj televiziji, ovome svom progonitelju, Izetbegović se zapitao napada li taj njegov bivši apologet (i obratno!) sve redom dosadašnje bošnjačke članove državnog vrha zbog njegova mentalnog sklopa, ili je to, pitao se dalje, nešto zloćudnije, šire, dio neke mreže... Odgovor nismo dobili ni do danas, baš kao što ne znamo kako radi - i radi li uopće?! - parlamentarna komisija, koja je formirana na inicijativu SDA, a što je lider te stranke Sulejman Tihić obrazložio neoborivim argumentom: "Da ministar sigurnosti optuži predsjednika, a da to ne bude predmet parlamentarne rasprave, ni u jednoj državi u svijetu nije moguće!".
No, od svibnja do danas se o mnogo čemu raspravljalo na Marijin-Dvoru, ali o ovome što u nijednoj državi na svijetu ne može proći ugluho i dalje se šuti. Činjenica je, međutim, kako Radončić doista jeste (makar medijski) deblokirao priču o političkim egzekucijama. A u posljednje vrijeme ruku mu je u tome nastojanju dao i Mirsad Kebo. Naime, još početkom prošlog mjeseca potpredsjednik Federacije je primio članove obitelji Leutar i Ugljen, te obznanio - kao neku vrstu obećanja djeci ubijenih, Ivici Leutaru i Arni Ugljen-Kopić, ali i bh. javnosti - kako je spreman započeti proces pronalaženja istine, te kako se neće zadržati u traženju pomoći samo u našoj zemlji već i van njenih granica. Zanimljivo, nitko nije reagirao na ovu najavu, u kojoj se, u stanovitoj mjeri, dovodi u pitanje i domaća, naročito pravosudna, spremnost da se stavi točka na slučajeve stare desetljeće i pol.
Kada je, međutim, prošlog tjedna Kebo predao Radončiću dio dokumentacije o političkim atentatima koju su mu, tvrdi, ustupili građani, a koja se odnosi na nerazjašnjene likvidacije Joze Leutara, Nedžada Ugljena, te ubojstvo supruge generala Sefera Halilovića, prenula se SDA, koja je odmah iznad ove geste svoga bivšeg istaknutog dužnosnika stavila brojne upitnike. A jedan je svakako i onaj jesu li Radončićeve ruke - prave ruke?! Ipak, možda i više od toga: Što je Kebo čekao dosad?!
S druge strane, Izetbegović se nije zadovoljio samo, više-manje, retoričkim pitanjima nego je na državnoj televiziji objavio kako će doći do materijala koji je Kebo povjerio u prave ruke, te navijestio kako će se, ukoliko se entitetski potpredsjednik, baš kao nekada državni ministar sigurnosti, usudio prema njemu usmjeriti priču o političkim atentatima, sa ovim svojim nekadašnjim stranačkim drugom vidjeti na sudu.
Nije, međutim, pitanje: Što je Kebo čekao?! Nego: Što se dosad čekalo?! I zašto se svih ovih godina od jednog takvog ozbiljnog slučaja pravi medijska senzacija? Primjerice, potkraj rujna ove godine, direktor Federalne uprave policije Dragan Lukač je, nakon što se legitimirao kao Leutarov prijatelj, u intervju kazao kako atentat na Ciglanama 16. ožujka 1999. nije politički motiviran, već se radi o klasičnom ubojstvu organiziranih kriminalnih grupa. Usto, Lukač tvrdi kako je policija pronašla izvršitelje, a da je, sugerira, zakazalo sarajevsko Tužiteljstvo.
No, jučer je objavljena vijest kako je Povjerenstvo za sigurnost Parlamenta FBiH proslijedilo federalnom Tužiteljstvu dopis u kojem su visokopozicionirani policijski inspektori iznijeli niz primjera u kojima je ravnatelj Federalne uprave policije Dragan Lukač kršio zakon i pravomoćne sudske presude. Predsjednik toga Povjerenstva Ivica Jurčić je pojasnio kako su odmah reagirali, jer je riječ o teškim optužbama, što - možda?! - krnji Lukačev kredibilitet i u definiranju slučaja Leutar.
Ali, i da eventualna istraga federalnog Tužiteljstva, kojem je na raspolaganje stavljen ovaj dopis, pokaže kako je ovaj iskusni policajac žrtva - što mu, doduše, ne bi bilo prvi put - zakulisnih igara, treba uzeti u obzir već rečeno svjedočenje Josipa Muselimovića. Da sad, jer o tomu je već prosuto mnogo tinte, čak i zanemarimo slučaj zaštićenog (i lažnog!) svjedoka, kriminalca-silovatelja Merima Galijatovića, kojem je, inače, za usluge svjedočenja iz federalne kase plaćeno 250.000 maraka... Dakle, mostarski odvjetnik napominje kako je iz početne dokumentacije nestao film koji je snimila osoba iz osiguranja američkog veleposlanstva (koje se u vrijeme Leutarova stradanja nalazilo u blizini zločina) i službena torba iz doministrova vozila, te ne otklanja mogućnost da je to mogla učiniti "ulica".
Kako, pita se, međutim, Muselimović, objasniti nestanak gelera izvađenog iz glave ubijenog doministra, koji je bio smješten na Intenzivnom odjelu sarajevskog KBC-a?! I najmanjem djetetu, odgovara odmah, mora biti jasno da je ovaj krunski dokaz mogla ukloniti neka važna, moćna i silno zainteresirana osoba. Slijedom čega se čini kako put do raspleta slučaja Leutar ne bi (više) smio biti dalek. Ukoliko se to ne dogodi, nedvojbeno je kako će se, kao kakvi geleri, javljati sve novi i novi slučajevi (pokušaja) političkih, istina verbalnih, atentata. Na raznim, što entitetskim, što državnim razinama. Pa, i šire!
