Jedan od glavnih komunista, koji je u Ljubuškom srezu radio za narodno oslobodilački pokret, govorio je fra Dodig, bio je Ivan Primorac zvani Škopo a njega su Talijani 1941. god uhvatili i odveli u Šibenik u zatvor da ga sude.
On se u zatvoru pozvao na hercegovačke fratre, da posvjedočimo, da je on pošten čovjek i da nije komunista. Fratrima je napisao ilegalno pismo u kome zaklinje "spasite me fratri" ako ikako možete, jer mi je glava otišla…Fratri su znali tko je Škopo i tko je on i njegova obitelj znali smo da je član partije i član NOP-a, al ipak smo potpisali za njega, da je on dobar kršćanin, koji redovito dolazi na svetu misu i čak da poslužuje kod mise. Mi fratri stavili smo na kocku svoju glavu da sačuvamo njegovu.
Već 1943. god odakle je rođen Ivan Primorac pokazalo je veću aktivnost protiv svećenika a tamo iz zasjede su ubijena tri njemačka vojnika. Njemci opkole selo i počnu redom kuće paliti u nakani, da unište čitavo selo a pola sela je već bilo u plamenu, kad su trojica ljudi došli u samostan na Humac i molili da se fratri zauzmu. Tadašnji gvardijadan dr. Marijan Zubac i fra Dodig otišli u njemački štab u Ljubuški. Nisu nas htjeli ni primiti, nego su nas nazvali partizanima. Napokon smo došli do komandanta 118. divizije Josipa Kiblera. On je obećao obustaviti palež, ali moramo svojom glavom garantirati, da se više neće dogoditi nikakva provokacija na Bijači. Mi smo potpisali uz pogibelj vlastitog života.
Dok se 1943 god. u siječnju vodila oštra borba na teritoriji župe Gorica, imao sam dosta slučajeva objašnjava fra Dodig gdje sam se morao izlagati opasnosti za vlastiti život, da pomognem drugome a prisiljen sam i čak borcima NOP-a.
Samo jedan slučaj ću iznijeti.
U kasno doba jedne noći donesoše u moj župni stan partizani teško ranjenog vojnika. Znali su, naime, da je moj župni stan za njega sigurno i najbolje utočište ili metak u čelo. Smjestio ga je na kat u jednu sobu i snjim su ostala dva vojnika, da ga čuvaju i njeguju a mene drže na nišanu. Iste noći malo kasnije upadoše ustaše unutra noseći svoga teško ranjenika. Narediše mi da ga smjestim, ne znajući da se kod mene nalazi partizanski ranjenik. Fra. Dodig ga smjesti u jednu sobu u prizemlju. Partizani ko partizani nešto su osjetili i pitali što se desilo rekao im je da su u kući ustaše i zaključam sobu gdje su bili partizani i rekao da šute. Moj položaj, tako izjavljuje fra. Dodig, bio je veoma težak te svaki čas mogao sam izgubiti glavu.
Al na kraju ipak Ivan Primorac Škopo je osvajač samostana na Širokom Brijegu jer vuk dlaku mjenja a ne ćud.
Glas naroda
Laži puno