Približavanjem izborne 2014. godine, po davno ustaljenom receptu, u politički prostor sva tri naroda u zemlji ubacit će se nekoliko prokušanih tema koje trebaju motivirati glasače.
U sveukupnom šarenilu poruka koje će se vrlo brzo čuti, svakako se izdvaja politička agenda HDZ-a BiH koja očito već dugi niz godina donosi rezultate, unatoč činjenici da ta stranka i njen lider Dragan Čović i pored silnih obećanja nisu odgovorili zadatku pa čak ni u onim temama koje je, uvjetno rečeno, lako provesti.
Na stolu će se, tako, naći pet-šest očekivanih tematskih cjelina oko kojih je Čović u više navrata davao obećanja, davao rokove i bio vječiti optimist, što se na kraju pokazalo promašajem i povećalo sumnje da se te teme vrte u prostoru onda kada treba očuvati vlastite dostignute pozicije. Na prvom mjestu, naravno, nalazi se dugoročni cilj federalizacije države na način ustroja nekoliko federalnih jedinica od kojih bi jedna bila s hrvatskom većinom s mogućnošću diskontinuiteta teritorija. Čović je u posljednjih nekoliko mjeseci ovaj projekt pomalo skinuo s dnevne agende, no očekivanja su kako će se priča o federalizaciji vrlo brzo ponovno postaviti u središte zbivanja.
O tomu kako projekt federalizacije podržava većina hrvatskog naroda u BiH, kao i gotovo sve stranke, nepotrebno je govoriti, no lider HDZ-a BiH do sada je bio najčešći govornik koji je obećavao rješenje ovog pitanja u idućem razdoblju, posebno uoči općih izbora. Dovoljno se sjetiti njegovog pozdrava iz stolnog grada hrvatske federalne jedinice – Mostara nakon izbora 2010. Od jedinice ni "j", a da stvar bude gora, hrvatski pregovarači zbog tvrdog stava bošnjačkih elita, ali i izostanka vlastite snage, ne uspijevaju riješiti ni pitanje izbora člana Predsjedništva kroz presudu "Sejdić – Finci", a kamoli nešto ozbiljnije poput federalizacije, o kojoj će se ponovno, sigurno je, govoriti s velikim žarom. Ali samo govoriti.
Izbor članova Predsjedništva
Kad je već u pitanju Čovićevo obećanje za Mostar, ni tu se nije uspjelo omogućiti jednaka izborna pravila kao u drugim gradovima, tako da su Hrvati još jednom ostali bez mogućnosti ostvarivanja političke ravnopravnosti u jedinom većem mjestu u BiH. Pravnici su uradili svoj dio posla, no zakazao je HDZ BiH kojem se SDA postavio kao nepremostiva prepreka ili možda partner s kojim može i dalje održavati političku krizu u gradu na Neretvi.
O tomu kako HDZ BiH redovito izlazi kao gubitnik u odnosima s bošnjačkim partnerima na višim razinama najbolje pokazuje višemjesečna agonija oko provedbe presude "Sejdić – Finci". Čović je upravo u ovoj tematici davao i najviše obećanja, postavljajući nekoliko konkretnih rokova do kojih bi posao oko novog načina izbora članova Predsjedništva i izaslanika za Dom naroda trebao završiti. Rokovi su probijeni više puta, a pritom ne treba zaboraviti i obećanje koje je dano nakon što je Čović u srpnju 2012. postigao famozni sporazum sa Zlatkom Lagumdžijom u kojem je jasno stajalo kako će se ubuduće birati članovi Predsjedništva.
Da stvar bude gora, isti taj SDP kasnije je stao na stranu srpskih stranaka i oborio prijedlog tada dvaju HDZ-ova upravo zasnovan na ovom sporazumu.
Kanal i gubitak općina
Jedno od Čovićevih omiljenih obećanja koje se konstantno provlači svaki put kada treba animirati birače i skupiti političke bodove je ono koje se tiče kanala na hrvatskom jeziku. Istina, stručnjaci su uistinu završili svoj posao te pripremili materijal o nacrtu zakona o RTV kanalu na hrvatskom jeziku. No, izostala je politička potpora bošnjačkih partnera na kojoj se očito nije poradilo dovoljno.
Obećanje koje se tiče intenziviranja povratka Hrvata, pogotovo na prostor RS-a, i dalje je neispunjeno – na stranu pomoć Hrvatske koja se tek nedavno odblokirala; kao i hvalevrijedna zalaganja ministra Davora Čordaša, no činjenica je da Čović kod svog partnera Milorada Dodika nije dovoljno lobirao kako bi ovaj na nižim razinama osigurao političko ozračje, ali i ekonomsku podlogu za masovniji povratak.
Osim Hrvata iz RS-a, i oni u ostatku Bosne još su uvijek u nezavidnoj političkoj situaciji, pogotovo nakon što je pogaženo obećanje kako će hrvatske stranke zajedno nastupati na lokalnim izborima. Posljedica toga je gubitak načelničkih pozicija u nekoliko općina poput Viteza, Odžaka i Busovače.
