Anica Primorac rođena 22. 10. 1901. god, domaćica, umirovljenik, član SKJ-u, nositelj 3 odlikovanja a do 1944. god. živjela u selu Bijači u Ljubuškom. Mada nepismena, baveći se isključivo zemljoradnjom i domaćinskim poslovima, osjećala je težak život na selu i nenarodni režim u staroj Jugoslaviji i strahote za vrijeme okupacije. Neposredno pred drugi svjetski rat, stjecanjem određenih okolnosti, saznala za postojanje i djelatnosti KPJ-u.
Njeni brat Jure Galić-Veliki kao predratni komunista, uspio je angažirati izvjestan broj naprednih mladića iz Bijače i okolnih mjesta a među njima i njenoga sina Marijana Primorca, Juru Galića zvanog Rojak, Stipu Galića, Antu Primorca zvanog Zovkušić i druge.
Radilo se strogo u ilegali, poslije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, tako da se sva štampa čitala u Aničinoj kući selu Bijači gdje su raspravljali kako ojačati partizanske ćelije, te su prvi u Ljubuškom počeli sprovoditi ideje o Rusiji i Lenjinu. Glavari i drugi ljudi u selu naklonjeni ustaškom pokretu osjećali su da postoji i djeluje KPJ-u i zbog toga su često im prijetili da se toga vraga odmaknu i da prihvate Hrvatsku državu. Po direktivi KPJ-u u selu Bijači je sakupljano oružje, municija ostalo što bi moglo poslužiti za rat stavaranja nove Jugoslavije. Komunisti Bijače izveli su jednu značajnu akciju na dan 13. lipnja 1941. god. i tada su po selima razbacali letke na poziv narodu da se bore protiv novo nastale države NDH a posebno protiv ustaša a sveti dan su skojevci iskoristili na vjersku svetkovinu na sv. Antu koja se svake godine održava na Humcu. Ujedno te godine slavila se uspostava Nezavisne Države Hrvatske a agenti i policija su ih sve pohapsili te ih otjerali u zatvor Ljubuški.
Početkom 1942. god. s već unaprjed pripremljenim oružjem 7. komunista iz Bijače odlazi u partizane i priključuju se Neretvansko biokovskom odredu. Policija je izvršila pretres kuće kod Anice Primorac i tražili Marijana i oružje a međutim Anicu nije bilo strah ni njenog muža Ivana, a posebno Aničine ćerke Ruže te, Ljilje i Darinke, te sina Peru i, kako navode: "Ništa nas nije zastrašilo od ustaša jer znamo da se borimo za novu Jugoslaviju".
Najstarija kćer Ruža radila je po skojevskoj i partijskoj liniji na području Ljubuškog sreza i kćer a Danica i Ljiljana nakon kapitulacije Stare Jugoslavije odlaze u partizane, a prethotno su na terenu aktivno sarađivale sa NOP-m. Sin Pero najmlađi bez obzira na godine također uspješno obavlja mnoge poslove, nosi partizanima poštu a posebno je bio zadužen za popravku obuće jer imao je potreban pribor te pravio kape-partizanske troroge i tada je postavljen za pionirskog rukovodioca u selu od strane partizana. U Pozloj gori oslonac su imali od familije Mate Šalinovića i Ante Ćotića.
Aničina muža Ivana ustaše su ga uhvatile kada su opkolili kuću i otjerali u zatvor u Šibenik i osudili šest mjeseci zatvora. U proljeće 1944. god. tada je ranjen komandir Ljubuške čete Ivan Škrobo a neko vrijeme se lječio u selu Bijači a Aničin sin Pero određen je da bude uz njega a Anica donosila hranu, a kad je opkoljena kuća Anica je odmah odletila u štalu da obavjesti ilegalce da Škrobo i Pero bježe, tako da, srećom, nisu poubijani.
Na samu Bijaču izvedeno je oko 35 akcija hvatanja skojevaca i njihovi jataka a u svemu nekoliko ih je pohvaćano ili pobijeno al kad je došlo gusto Anica je pobjegla u Podklek a Pero radio u radionici za opravku oružja.
U prvoj polovici 1944. god rješeno je od strane partije da pođe u zbijeg preko Italije u Afriku i sa sobom povede dva sina Peru i Radu te najmlađu kćer Danicu a ostalih pet članova obitelji ostalo je s puškom u ruci protiv Nezavisne Države Hrvatske. Kako se približavao kraj rata Anica, sa svoja dva sina, 1946. god vraća se iz Afrike i dolazi u Ljubuški gdje je srdačno dočekana od partizana ali su je dočekale tužne vijesti jer joj je kćer Ruža u veljači ubijena prilokom napada na Široki Brijeg.
Aničin muž Ivan kojeg je narod prije rata zvao "Škopo" a kasnije "Stari" vršio je odgovorne dužnosti u Ljubuškom i bio predsjednik NO, a kćeri Danica i Ljilja zamjenile su puške državnom službom, sinovi Rade i Pero nastavili školovanje a sin Marijan radio u UDBA-i. Ovako stanje nije potrajalo dugo a to joj je bila najteža vijest noću 23. na 24. 1946. god. ostaci ustaških škripara u selu Gradnićima-Hamzići su likvidirali šefa UDBA-e Marijana Primorca.
