Ah, taj porez. Jedna od onih neomiljenih riječi na čiji spomen vam se ježi koža na rukama i prođu vas hladni trnci niz kralježnicu.
Mnogima su porezi tek sinonim za zakonski regulirano, odnosno legalno otimanje tvojih vlastitih novaca za sasvim nejasne državne potrebe. Posebno kod nas, u Bosni i Hercegovini, mnogima nije jasno gdje odu svi ti novci od poreza. Kad ti se netko javi iz Njemačke pa kaže da su tamo veliki i uporni porezi, i kako samo nijemo gleda kako mu ih odbijaju od plaće, nekako ga razumiješ, pogotovo kad ti spomene uredan dječji doplatak, naknadu za trudnice, čiste ulice, podšišanu travu, asfaltirane ceste, brigu za okoliš, uzornu socijalnu i zdravstvenu zaštitu i brigu društva za pojedinca uopće.
Ovdje kod nas protivnici poreza imaju mnogo više argumenata da kažu kako im pare uredno uzimaju, a zauzvrat ništa ne daju – ulice su grbave i pune rupa, okoliš nitko ne čuva, svi sustavi su u kolapsu – vlasti je najvažnije da našim porezima napuni svije džepove (proračun služi uglavnom da se servisira državni aparat) i briga države imaš li ili nemaš što jesti, fali li ti normalno funkcioniranje sustava. Ponekad ti se čini da možeš crknuti, a sav tvoj porez koji si plaćao čitav život neće ti nimalo pomoći.
Država (i oni na državnoj sisi) živi od njih, a narod odvaja od svog dohotka da bi ga platio. Kao u mnogočemu u životu, koliko god poreza se platilo državi je malo, a koliko god da su porezi po njezinom mišljenju niski, narodu su preveliki. Naravno, u svakodnevnoj komunikaciji porez je nešto mrsko, nešto što bi svi htjeli nekako zaobići. I to često i rade. Gledali ste u filmovima, čitali ste – jedna od glavnih preokupacija onih koji imaju mnogo novca je kako zaobići porez.
Offshore tvrtke smještene na egzotičnim lokacijama, od Paname do Djevičanskih otoka, prijava življenja na drugoj lokaciji (znate već onu foru s Monte Carlom i sportašima), čudni računi na druge osobe, da ne nabrajam, sve to je već uhodana taktika za izbjegavanje poreznih davanja.
No, većina ljudi, a najviše onih koji uredno zarađuju plaću i žive od nevelikih primanja plaćaju porez bez pogovora. I baš kao što kladionice žive od male raje koja igra sisteme na marku, tako i država šiša na osnovu poreza takozvane male ljude, uredno, temeljito i krajnje redovno. Diviti se lovatorima koji izbjegavaju poreze pogrešno je i oni zapravo pljuju prvo tebi u lice.
I svi mali ljudi pristaju na poreze, jer su pristali i na državu, kao garant skupnog civiliziranog življenja. Državi daješ da bi te čuvala, branila, da bi te uzela u krilo, dala ti budućnost i svrhu. Porez državi je dio čitavog protokola, pristajanja ljudi na život u uređenom društvu čiji korijeni sežu od onog trenutka kada smo odlučili da ne možemo više živjeti u primitivnoj zajednici i spavati uvijek otvorenog oka, plašeći se kad će naići netko da nam uzme sve.
Od onog trenutka kada smo odabrali da ćemo birati najbolje i najsavjesnije među nama, koji će brinuti da živimo mirno, sigurno i s ciljem da napredujemo, a zauzvrat im odlučili dati dio našeg blaga, da bi servisirali sustav, od tada je porez sastavni dio civilizacije.
Porezi kroz povijest nisu bili pravedni, sjetimo se samo raznih danaka i čitluka, desetine i svega onoga što su zavojevači i velikaši otimali sirotinji. Iako i danas imamo štošta zamjeriti porezima, oni su ipak garant da živimo u nekakvoj ljudskoj zajednici. Zajednici koja bi našim novcima trebala misliti na zajednički životni prostor, čuvati ga i uređivati, učiniti nam živote perspektivnima i sigurnima.
Ali naša zajednica, Bosna i Hercegovina je zemlja koja lovu od poreza troši na svakojake druge gluposti, vlast koja servisira ovo društvo parazitira na našim novcima, servisira samu sebe a živo joj se je*e za društveni napredak i pojedinca u društvu – i što je najgore – tek sad se i javno oglasila da tolerira neplaćanje poreza!
Dok narod uredno plaća svoj danak, neki su odavno dužni milijune! Gradili kuće i vikendice, kupovali skupa kola i stanove, provodili se na tuđoj grbači i pritom društvu nisu platili – ništa! I ostali bi dužni da nije dogorjelo i da ova vlast od naših novaca više očito ne može lagodno živjeti.
I sada imamo javnu objavu liste dužnika. Zbog čega? Trebamo li se sada mi, "obični ljudi", ići obračunavati s likovima koji imaju tvrtke koje su godinama lakonski izbjegavale plaćanje poreza? Trebamo li mi s bakljama u rukama ići u ponoćno linčovanje popisanih?
Ili bi bilo pošteno da se država koju mi financiramo, tajno i u miru i dostojanstveno - i uz pomoć aparata kojeg mi "obični ljudi" plaćamo, lijepo sama obračuna s tim likovima? Mi "obični ljudi" imamo preča posla, mi koji plaćamo porez upravo gledamo usvojene proračune na entitetskoj i državnoj razini i pitamo se – koji moj više i dokle ovako?
