Radno mjesto je dovoljno blizu kuće, a dovoljno daleko da se napucani bmw može promovirati punom papučom niz ravninu. Pauza na poslu savršeno se poklapa s velikim odmorom Gimnazije i Strukovne škole. Sa sendvičima razgolićenih tinejdžerki.
Mladi, nadobudni Hercegovac pomno bira razdraganu sretnicu koju će u desetominutnoj vožnji uz duboke basove Stoje/Cece/Seke/Meke-Peke oduševiti pričom o sinoćnjoj nezaboravnoj akciji. Upao u škarice. I to ne bilo kakve. Škarice autobusa i šlepera. I to ne bilo kakvog šlepera. Već onog Polićevog.
Mladi, nadobudni Hercegovac nakon posla dolazi na maminu čorbu. Spremljenu onako kako samo ona to zna. Idući potez je lako predvidiv. Gotovo ritualni. Lijeva ruka grčevito stišće sunčane naočale, desna ključ od auta. Otac je nervozan, ali već dugo ne govori ništa. Samo škrguće umjetnim zubima i nastavlja čitati dnevne novine pune krvoločnih ubojstava. Red je za kavu. Jednu, drugu, treću. Ovisno o kompleksnoj matematičkoj situaciji : koliko pajda sretne i koliko para ima. Ali kad su pare bile problem.
Mladi, nadobudni Hercegovac rođen je pod sretnom zvijezdom koju svakodnevno iskušava u nekim malim radnjicama engleskog naziva Premier ili Williams pišući čudne znakove po papiru. Ponekad protrlja ruke nad šarenim ekranom na kojem su nacrtane karte ili nekakvo razno voće. Mladi, nadobudni Hercegovac šiša se kod Dome. Kod kuće se samo tuspasi pod tušem. Noć je vrijeme za raspašoj. Zamućeni pogled zanjihan pravom dozom zelenog Heinekena i krug koji za start ima neki mainstream kafić poput Raffaela ili Bell Amija, a za veličanstveni cilj pružaju se fluorescentna svjetla narodnjačkog Camparija, trenutnog hit okupljališta, što nikako ne znači da će i sutra uživati tu prestižnu titulu. Nesuvisle rečenice i trominutno namigivanje doveli su ga na Kravica prč lokaciju, a u njegovu zagrljaju jedna koju će zaboraviti isti tren kad legne u krevet i koje će se sjetiti opet rano ujutro pokušavajući histerično dokučiti je li svršio unutra ili vani, dok mu s nepoznatog broja stiže poruka: "Dobro jutro mišiću..."
Mlada, razmažena Hercegovka ustaje uz plesne ritmove s najnovije Nokie : "dal ona zna ko sam ti ja, šta sam ti značila, da sam ti dane vedrila i oblačila..." Doručkuje samo jabuku i tucet ultimativnih tračerskih časopisa tipa Story ili Glorija. S još pet prijateljica studira u Mostaru. Nešto od dvije godine, efektivno i kratko. Poslovnu ekonomiju ili menadžment. Omiljena kafe-destinacija je Rondo i svi njegovi ušminkani kafići s pogledom na raju. Naravno, jer raja je predmet sveopćeg žuganja. Na stolu mala cola uz bijelu kavu i pokoja friško kopirana skripta. Usiljenim smiješkom i slušam sve što pričaš, a u biti me boli neka stvar pogledom odmjera svoje frendice, uz olakšavajući uzdah mudro zaključuje da je ipak ona tog jutra nabolje odjevena na špici. Slijedi iscrpno obilaženje svih mogućih šarenih izloga i tek jedna pizzeta u Rikiju. Da se zabace tek. Istrčat će one to već kasnije na baeru. Kupovina identične suknjice koju je prošli tjedan isfurala anoreksična Beckham gospoja. Tatinom karticom, narafski. Mlada, razmažena Hercegovka šiša se kod Igora. Osim feniranja dobije i infuziju sočnih gradskih priča.
Obiteljski ručak doma. Bez obitelji, narafski. Svi su zaokupljeni svojim obvezama. Mlada, razmažena Hercegovka iduća dva sata gleda sapunice i pritom pažljivo manikira nokte od nogu. Povremeno ju prekida naizmjenična zvonjava mobitela i fixnog telefona. Žustre rasprave oko lokacije večernjeg izlaska. Iduća tri sata spremanje se za isti. Beskprijekorno su dotjerane i besprijekorno pijane pod fluorescentnim svjetlima narodnjačkog Camparija. Među sazviježđem njihovih dekoltea oči napasaju srednjovječni, oženjeni muškarci.
Večer završavaju u stodvajestrici dobrog, poslušnog susjeda koji ih ostavlja svaku pred vratima njoj pripadajuće kuće. Prije nego zaspe, mlada, razmažena Hercegovka dobit će ushićeni sms na najnoviju Nokiu. "Kupio me je Portland!" Zaspat će nasmijana, u mislima već birajući boju za zidove i smještajući svoje stvarčice na police luksuznog stana u Portugalu. A prije sna pogledat će zahvalno sliku sv.Ante uokvirenog na zidu, jer kad nekad bude sjedila na tečaju portugalskog jezika s ostalim djevojkama rukometaša u vrućem San Antoniu, znat će da su se sve one devetnice višestruko isplatile.
Kažeš, nema ideala više. I još kažeš kako postoje samo ovakvi mladi Hercegovci. U 99% slučajeva, kažeš i ne želiš slušati moje argumente. Ima ih, rekoh ipak. Drugačijih u ovom obrnutom poretku.To su oni neprilagođeni. Idioti, ukratko. Prisjela mi je najednom ta rasprava i nemoguće nadmudrivanje s nekim tko apsolutno ne doživljavala sugovornika. Rezignirano odlazim.
Trske su uljuljane u čudnovati ritam vjetra i trepere pod tamnim zelenilom topola uz rijeku. Nevjerojatno je koliko ljudi pristaju živjeti na tek onaj jedan ponuđeni život. Trivijalne gluposti posve su ugušile ambicije. Ako je takvih uopće i bilo. Zaneseni klinci pred završetkom srednjoškolskog obrazovanja redovito biraju lagodniji put. Kalkuliraju svakodnevicu. Emocije stišaju na minimum. Loptaju se s danima kao s trulom dinjom, lijeno i nezainteresirano. Zbog ovih ili onih pristaju na liniju manjeg otpora, na svijet bez pustolovine i život bez pljeska, bez zasluženog uspjeha, bez teškog napora koji je potreban da se snovi uhvate dlanovima. S područjem zanimanja koje ne izlazi iz sfera ratkapa, penala, frizurica i Benetton kompletića, odustaju od talenata, ubijaju ideale modernim svjetonazorima života zbog života, bez imalo muke.
Šta vam je bolan?!
Nije samo to moja Hercegovina. Nije i neću. Moja Hercegovina je Šimić i Dizdar i Šantić i Burazer. Moja Hercegovina ima pamet Nine Raspudića, Gatalovu britkost, šarm Goge Bogdana i ljepotu i gracizonost Marije Granić. Moja Hercegovina ima zosterovski kameni reggae, urbanu gangu So What-a. Moja Hercegovina uređuje Status i Kolaps, moja Hercegovina stvorila je Poskok. Moja Hercegovina ima Bandića i najbogatijeg dijasporića ikada. Njegovo ime je Bubalo. Stiv Bubalo, the Ljubušak.
Svi ovi ljudi grcaju u svakodnevnim problemima koje im pod noge kao čelične kugle baca život. Ali ne posustaju. Jer stvarnost punu mogućnosti u rukama oblikuju samo po svojim vizijama i samo svojom snagom. Praveći vidnu distancu od prosječnosti preletjeli su provinciju. A kao takvi pod ovim našim malim nebom ne izazivaju divljenje već zavist. Zavist od onih koji su birajući između sebe i svih, odabrali njih, odjebavši sebe.
