Društvena aritmija već godinama potresa područje BiH, na što su mjerodavni bili ravnodušni. Budući da se išlo linijom manjeg otpora, svjesno se izbjegavalo dijagnosticirati stvarno stanje. Samim tim, nije bilo ni mjera društvene terapije za suzbijanje daljnjeg metastaziranja društvenog tkiva, što je dovelo do stanja u kojem smo se našli.
Društvena je aritmija poremetila sve društvene vrijednosti, a iznad svega, dovela je i do obezvrjeđivanja čovjeka kao osnovnog društvenog subjekta, što je vladajuća kasta i pokazala svojim ignorantskim odnosom prema nezadovoljnim građanima tako što je godinama ignorirala njihovo nezadovoljstvo kroz mirne prosvjede. Ni danas ih, vjerojatno,ne bi zanimali prosvjedi nezadovoljnih građana da nisu ugrožene njihove pozicije, a uz to postali su svjesni i svoje društvene odgovornosti zbog nepoduzimanja preventivnih i drugih mjera za koje su itekako plaćeni. I umjesto rješavanja problema, oni su ih prolongirali i stvarali se novi, što je građane dovelo do beznađa.
Istini za volju, valja priznati, a što potvrđuju i pravni eksperti, da je državni ustroj BiH najkompliciraniji u svijetu, što u velikoj mjeri utječe i na nedjelotvornost državne uprave, ali to nije razlog da se broj uposlenika u tijelima uprave poveća do te mjere da su postali svrha sebi, bez ikakve društvene učinkovitosti. Bolji poznavatelji državne uprave će se, zasigurno, složiti da su savjetnici ministara koji su preplavili tijela državne uprave, a kažu, ima ih preko stotinu i koriste sve društvene privilegije i beneficije, i nizašto ne odgovaraju, izmišljena društvena kategorija, kad već postoje pomoćnici ministara. Dakako, i za većinu savjetnika i šefova kabineta osigurani su službeni automobili iako ne odlaze na teren već ih, kao i drugi, koriste u privatne svrhe. I umjesto da shvate društveni trenutak u kojem većina građana jedva sastavlja kraj s krajem i broj korisnika pučkih kuhinja se iz dana u dan povećava, a broj mladih, obrazovanih na zavodima za zapošljavanje se povećava, stiče se dojam da su vladajući izgubili sluh za potrebama građana ponašajući se na način da im je važno samo mišljenje njihove partije. Nije poznato da je bilo koja vlada na županijskoj ili entitetskoj razini studiozno pristupila racionalizaciji kako bi smanjila sistematizaciju radnih mjesta i time doprinijela razvojnim planovima. Dapače, svaka nova vlada dovodila je svoje simpatizere po stranačkoj i nepotističkoj vezi, čime se samo uvećavao broj uposlenika.
Problem je nastao i kako ga rješavati. Je li rješenje u ostavkama? Što nakon toga? Naravno, opet sjesti za stol i dogovarati se do iznalaženja rješenja. Iako zakoni ne poznaju nikakve plenume i forume koji su se iskristalizirali od prosvjednika, tamo gdje su prosvjedi žešći, aktualni ih dužnosnici prihvaćaju kao ravnopravne društvene subjekte. Naravno, čine to iz nužde kako bi koliko toliko primirili nezadovoljstvo prosvjednika, a iznad svega, kako bi zadržali političke pozicije. Ne kaže bez razloga stara izreka – 'Nužda zakon mijenja.'
Narodu je došlo do grla. Ne mogu ništa izgubiti, ali vjeruju da će prosvjedima spriječiti bahatost i bespravno bogaćenje pojedinaca, političkih dužnosnika, koji su se odnarodili. Žele napokon, poslije dvodesetljetne obmane političkih lidera kako se bore za njihove nacionalne interese, kazati kako je svakome više postalo jasno da je to bila njihova borba za osobne interese.
Prosvjednici su uzburkali političku scenu u BiH. Strah se uselio među povlaštenu društvenu kastu. Ne samo što se boje gubitka privilegiranih pozicija nego se boje i za imovinu koju su na sumnjiv način stjecali. Steže se obruč i oko krivaca zbog nepoduzimanje zakonskih mjera protiv paljenja zgrada državnih institucija za odvijanja prosvjeda.
Iako prosvjedi nisu organizirani u čitavoj BiH, sasvim realno ih je za izvjesno vrijeme očekivati. Proračuni ne mogu izdržati prekobrojan broj uposlenika koji su primani po stranačkoj i nepotističkoj vezi i umjesto razvojnih planova, rješavanja neuposlenosti i poboljšanje socijalne slike, proračunska se sredstva daju na preglomaznu administraciju i nabavku skupocjenih automobila. Živeći raskošno i u izobilju, stiče se dojam da su vladajuće garniture izgubile politički sluh za veliku većinu građana koji jedva preživljavaju. Racionalizacija državne uprave na svim razinama, od općine, županija, entiteta, Vijeća ministara BiH, raznih agencija i uprava, je neminovna čega su politički dužnosnici itekako svjesni. Stisnuti između zahtjeva prosvjednika s jedne strane i šefova političkih stranaka s druge strane, aktualni bi dužnosnici možda nešto i poduzeli, ali su se iznenada našli u političkom ringu vezanih ruku.
Da je strah zavladao kod političkih dužnosnika koje nezadovoljni građani prozivaju zbog njihove rastrošnosti potvrđuje i činjenica što se neke institucije pokušavaju prestrojiti i tek nakon alarma prosvjednika pokušavaju uvesti mjere štednje kako u korištenju službenih automobila taka i kroz druge vidove štednje. Kao svijetao primjer neki mediji navode Posavsku županiju u kojoj je tek nakon događanja naroda donesene odluka kako nitko ne može službenim automobilom dolaziti na posao, pojednostavljeno kazano, ne može službeni automobil koristiti u privatne svrhe, što je, nažalost već dulje vrijeme rasprostranjena praksa. Pa ima li ikakve logike da to previlo nije trebalo i ranije važiti. Također, i podatak da u tijelima FBiH ima 2.000 službenih automobila od kojih 150 najluksuznijih koje koristi 16 federalnih ministarstava vrijedi preko 7 milijuna KM, zoran je primjer rastrošnosti i bahatosti. Nije li krajnje ružna slika što dopredsjednik FBiH Svetozar Pudarić ovih dana dolazi skupocjenim automobilom, čija vrijednost nadmašuje 100.000 KM, među povratničke srpske obitelji u FBiH koji još nemaju ni adekvatan krov nad glavom i jednoj od obitelji donira 1.000 KM. Nije li mogao nabaviti sasvim pristojan službeni automobil i za 20 000 KM, a preostalih 100000 donirati povratnicima.
I predsjednik FBiH Živko Budimir također kao i dopredsjednik Mirsad Kebo voze skupocjene automobile dok se na drugoj strani predstavljaju humanitarcima. Ima li ikakve logike da se šefovima kabineta i savjetnicima u tijelima državne uprave daju na neograničenu upotrebu službeni automobili? Dakako, nema nikakve logike da bilo tko u ovoj državi ima trajno na upotrebi službeni automobil. Uvjeren sam da nitko od političke elite ne zna kako se voziti vlakom ili autobusom i zar ne bi imali jasniju socijalnu sliku o stanju u zemlji kad bi ponekad koristili i to prijevozno sredstvo. Umjesto toga, osim što se voze u skupocjenim automobilima, najčešće ih prate i luksuzna vozila s rotacijama koja obični vozači na cesti doživljavaju kao siledžije koji su u stanju svakoga gurnuti u provaliju ne bude li im ustupio prednost koja im ne pripada i za njih, ne vrijede prometni znaci.
Ipak, kao što sam u nekoliko navrata i do sada isticao u svojim kolumnama, bunt građana je opravdan, ali su izbori rješenje za smjenu vlasti, a do njih je ostalo tek nešto više od pola godine.
