Pisati o nekomu tko se u životu bavio jednom određenom stvari i nije tako teško, ali raditi to o nekomu tko iza sebe ima dinamičnu prošlost i čiji je život ispunjen mnogim događajima, stvarima i ljudima, svakako je izazov.
Jedan od takvih ljudi je i Vinko Galić, akademski kipar, pisac, pustolov, moreplovac, filozof, i još mnogo štošta. S njim smo razgovarali u rodnoj mu Bijači, selu na granici s Republikom Hrvatskom, u kojem se rodio, ali i nakon 40 godina života i rada u Puli ponovno se vratio. U svom je životu, kaže, radio svašta, ali ništa lošega, a sve što bi sada izbacio iz svog života su dva prokleta rata.
Likovna kolonija
Nakon smrti supruge, i udaje dviju kćeri, Vinko je odlučio vratiti se u Bijaču, selo u kojem se rodio, i tu uživati u zarađenoj mirovini radeći kao profesor u programerskoj školi, koje su stvarale programe za sve ostale škole. Vinko je sve, ali ne klasični umirovljenik, kojem je život ispunjen svakodnevnim ritualima. Naime, nakon povratka na Bijaču u općini Ljubuški, odnosno na proslavi obljetnice mature u Sarajevu, rodila se ideja o pokretanju likovne kolonije u spomen na pokojnog Dragu Galića, akademskog slikara koji je nesretnim slučajem poginuo u 29. godini života.
Ove godine likovna kolonija će se održati po deveti put, a iako još ne zna točan broj sudionika, Galić očekuje kako će ova kolonija nadmašiti sve do sada održane. Pored desetodnevne likovne kolonije koja će biti održana u selu Grab, a čiji datum održavanja još nije točno utvrđen, jer – kaže – treba skupiti sve te ljude i uskladiti termin kada svi mogu doći, na Bijači će se održati i škola naivne umjetnosti koju će voditi dvojica vodećih slikara naivaca Josip Gregurić i Stjepan Pongrac iz Hlebina.
"Na prve dvije kolonije u gostima su mi bili moji kolege koji su sa mnom bili u Srednjoj umjetničkoj školi u Sarajevu i Akademiji, a nakon toga svake godine je na koloniji sudjelovalo od deset do petnaest umjetnika. Nakon pet-šest godina bilo je toliko radova da ja nisam imao gdje s njima, pa sam se obratio općinskim vlastima i oni su sve te radove, njih oko 400, prebacili na Humac u galeriju 'Majka'. Budući da sam bio gost kolonije u Ernestinovu, i oni su bili gosti kod mene, i tako iz godine u godinu", priča nam Vinko Galić, istovremeno vadeći jedan nacrt, za koji je uskoro uslijedilo i objašnjenje.
Naime, Vinko ima ideju i želju da se na području Ljubuškog pronađe lokacija i izgradi spomenik žrtvama sviju ratova, Prvog i Drugog svjetskog te Domovinskog rata, kako bi se imena svih žrtava našla na jednom mjestu. Spomenik je zamišljen kao krug kojeg drže stupovi, njih 35, koliko ima sela u ljubuškoj općini, a na svakom stupu će biti imena žrtava jednog sela. U sredini tog kruga nalazio bi se spomenik Ljubuškom. Nada se da će se njegov san ostvariti, te da će Ljubuški dobiti jedan ovakav spomenik.
Iako ne voli baš puno pričati o sebi, ipak smo iz njega 'izvukli' neke podatke iz njegova života koji su, ako ne zgodni i šaljivi, onda svakako poučni i vrijedni spomena. Kada samo ga pitali koliko ima godina, šaljivo je odgovorio dva puta po 42 godine. Vinko je u ljetnim mjesecima bio kapetan na svoja dva broda koja su prevozila turiste, ili bolje reći vodio ih u obilazak europskih gradova.
'Spas' i 'Bunarina'
"Bavio sam se turizmom, imao sam dva broda, jedan se zvao 'Bunarina', a drugi 'Spas'. Zajedno s turistima koje sam prevozio s tim brodovima obišao sam cijelu Europu i svugdje imam prijatelja. Mnogo je toga što bi se moglo prepričati s tih putovanja, ali uvijek se nasmijem na jednu činjenicu. Naime, na brodu su za piće bili dostupni vino i rakija, a djeca su uvijek imala bombona. Vino su obično pili muškarci, a žene rakiju. I uvijek bi se te žene tako opile da je uvijek bilo smiješno kada bih ih morao spuštati s broda na kopno, i tu su bili najveći doživljaji", priča nam Vinko, prisjećajući se tragedije koja se kasnije dogodila s njegovim brodom 'Bunarina'. Naime, nakon što ga je prodao, novi kupac ga je htio srediti i "uglancati". U Umagu gdje je brod vezao za obalu ušao je u motorni dio i cijeli motor očistio benzinom. Valjda zadovoljan obavljenim poslom, sjeo je i zapalio cigaru, ali je zaboravio da je prethodno radio s benzinom, i nažalost brod je eksplodirao, a on je poginuo. Drugi brod, 'Spas', novog je vlasnika našao u Rusiji.
Zbirka pjesama "go_no"
Dio njegova života obilježilo je pjesničko stvaralaštvo. Izdao je jednu zbirku pjesama, koja nikad nije doživjela svoju promociju, ali mnogi su za nju čuli i imali je u svojim rukama. Kada smo ga pitali o čemu piše, Vinko odgovara: "Donijet ću vam svoju knjigu ako niste gadljivi." Čekajući u čudu zašto bismo bili gadljivi na knjigu, uskoro stiže odgovor: na naslovnici njegove knjige u gornjem lijevom kutu stoji natpis "Početka nema", u donjem desnom "Nema kraja", a na sredini stoji natpis "go_no". U toj svojoj knjizi pjesama Vinko kroz rimu piše o svakodnevnim stvarima koje obilježavaju ljudski život, od onih šaljivih do onih poučnih. Na samom početku svoje knjige Vinko piše o svom odrastanju i životu, a kroz šaljivu dosjetku govori o tome kako su njegovi roditelji zapravo izmislili izraz pop-art.
"Čuvši veliku dernjavu u dvorištu kuće, moj otac, u daljnjem tekstu Tomo, izleti iz kuće da vidi što se to događa, pa kad ugleda Šimu (majku) onako mršavu i sa zavežljajem ispod ruke, od sreće ili od straha poče mucajući govoriti kako odmah treba ići kod pop-a, ali se dosjeti kako se kod nas crkveni dostojnici ne zovu popovi već fratri, pa onako mucajući izgovori samo ono poparatri, jer od zamucanosti ono f mu ispade kao a, i tako moja Šima shvati da je on rekao pop-artr, a budući da je on odmah uzeo i onaj zavežljaj ispod ruke, moja Šima zaključi da je to novi pravac u slikarstvu, koji je dobio ime pop-artr i da ću ja svakako biti umjetnik", stoji, između ostaloga, u njegovoj biografiji na početku knjige.
Bijača nekada i sada
Do sada navedeno nije jedino čime se Galić bavio, pa je tako jedno od poglavlja njegovog života obilježila i filozofija. Prema njegovu mišljenju, u svemiru postoji toliko nelogičnosti i pogrešnih informacija.
"Najinteresantnije je to da čovjek ništa nije stvorio – sve što ima i čime raspolaže samo je posudio od prirode. Svemir koji ja nazivam nemir, jer u njemu ništa ne miruje, je prvi izmislio perpetuum mobile, jer sve što se kreće bez energije automatski ju proizvodi. Znači ova naša kugla proizvodi energiju, koja se pretvara u materiju", razmišlja Galić, s kojim bi se moglo razgovarati satima o svemu i svačemu.
Za kraj, pričom smo se htjeli vratiti u njegovo djetinjstvo u ovom selu, te ga pitamo koliko se današnje selo Bijača razlikuje od onoga sela u kojemu se rodio. Promjene su, kaže, najvidljivije u broju stanovnika tada i danas.
"Ovdje u Galića nas je bilo više 300. U kući gdje sam ja rođen 1937. nas je bilo 37 u jednoj kući, a ni jedna kuća nije bila ispod deset, dvanaest ukućana. Danas nema nikoga, ja sam ovdje sam. U onu kuću tamo dođe Krešo koji inače živi u Metkoviću. Tu su još Bato i njegova žena, Nikica Petrušić i njegova supruga i tu je još Jozo Galić koji živi sam. Tu je najvidljivija razlika. Prije se ovdje kada bi se izlazilo iz kuće moglo čuti: Ti – koze na pašu, ti – ovce, ti – kravu, ti – konja, ti – magarca, ti ćeš kopati, a ti ćeš saditi. Svi su imali svoju zadaću, a danas toga ničega nema. Kada je završio Drugi svjetski rat, mene su spremili na školovanje. Kada sam 1961. krenuo u Istru na posao, imao sam Opel Olimpiju. Sjeo sam ujutro u pet sati u auto, a u Pulu sam stigao u šest sati navečer. Znači trebalo mi je trinaest sati vožnje. Kasnijih godina nakon što se sva cesta asfaltirala, putovanje sam skratio na osam sati, a sada kada je ovdje došla autocesta, u Pulu stižem za pet sati", priča nam Vinko, komentirajući dolazak autoceste u njihovu blizinu.
Vinka pozdravljamo u želji da se ponovno uskoro sretnemo, a energični domaćin odgovara: Oooo, bit će prilike, uskoro mi ponovno dolaze gosti iz Ernestinova s kojima ću raditi na dovršetku hercegovačkog stećka, teškog petnaest tona, na kojem su uprizorene sve faze života ljudi hercegovačkog kraja.
