Petar Dugandžić iz Radišića (Ljubuški), javnosti poznatiji pod svojim umjetničkim imenom Rainbow 23, svestrani je mladić koji se bavi crtanjem, modom, plesom… i mnogo čime još, a njegov san je uvijek bio stvarati nešto.
Javnost ga je prepoznala nakon nastupa u Super talent showu gdje je svojim plesnim umijećem oduševio i publiku i gledatelje, a iza sebe ima i ulogu u glazbenom spotu Franke Batelić.
Angažman u Parizu
Iako je crtanje bilo njegova prva ljubav, javnosti je ipak postao poznat zbog plesa, a veliko je to iznenađenje bilo i za njegovu obitelj, jer nitko nije znao da gaji ljubav prema ovom vidu umjetnosti. Plesao je samo između svoja četiri zida, ali i, kako sam u šali kaže, pred vjernom poslijeponoćnom publikom u jednom ljubuškom kafiću.
S Petrom smo razgovarali prilikom njegovog posjeta rodnom kraju, Radišićima, kojima se uvijek rado i iznova vraća. Skroman i samozatajan, Petar o sebi baš i ne voli pričati, odnosno radije to čini kroz svoju umjetnički izričaj, koji je originalan, zabavan i maštovit. Trenutačno radi na obnovi stare djedove kuće u Gornjim Radišićima gdje jednog dana planira oformiti botanički vrt, koji će ljudima dati mogućnost uživanja u netaknutoj prirodi.
"Ono što bih mogao izdvojiti kao posebno da sam radio u proteklom razdoblju svakako je izrada najduže hrvatske čestitke, duge sto metara. Ja sam htio da bude i duža, ali nisu mi dali, rekli su da je i to previše, ali vjerujem da su u meni vidjeli želju da to učinim, tako da je odluka pala na čestitku od sto metara", priča Dugandžić, dodajući kako je mnogo toga pred njim. Ono što nas je posebno oduševilo jest činjenica da je pozvan kao model na Pariški tjedan mode. Poziv je, kaže on, došao sasvim slučajno, od vlasnice novoosnovane modne agencije, koja ga je spazila tijekom održavanja jednog tjedna mode u Hrvatskoj te mu je uputila poziv za Pariz.
Nigdje kao kod kuće
Dosadašnji model angažmani doprinijeli su njegovoj izgradnji, a vjeruje kako će ovo iskustvo biti dodatna potvrda da ono što radi, radi dobro i kvalitetno. Uvjet koji je Petar postavio kod ovoga angažmana jest taj da agenti moraju znati da on svoju kosu ne namjerava šišati do 46. godine, a bit će to svojevrsno odavanje časti prema majki i tetki, koje su kao srednjoškolke imale kosu dužine do koljena.
"Za mene je svaki uspjeh velik, možda zato što dolazim iz takve sredine pa znam kako je bilo dok sam bio tu. Isti film me drži i kada sam gore (Rovinj i Zagreb) i uvijek se vodim onom Otkuda sam, tko sam i što sam, i onda idem raditi. Moram to sam sebi reći, jer me to drži na zemlji, jer nema mame uz mene da me opomene", govori Petar, prepričavajući svoja prva radna iskustva koje je stekao u Rovinju kao turistički animator. Bilo mu je 18 godina i bilo mu je, kaže, jako teško, jer nije poznavao sredinu gdje je došao, niti je imao ikoga svoga da s njim podijeli tugu i sreću. Ipak, kako je vrijeme odmicalo, postajao je dio te sredine i tako je do danas. Zagreb je, kaže on, druga priča.
"Svatko tko je iz našeg kraja i poznaje širinu prirode koja nam je ovdje Bogom dana, prepoznat će o čemu govorim. Kod nas se ljudi smiju, gore nisu i puno je takvih stvari koje vam zapnu za oko. Često se vozim tramvajem i promatram ljude koji su uvijek ozbiljni i zadubljeni u svoje probleme, pa se sam pitam: 'Ljudi moji, što je vama?'", kaže. Baš je zbog toga 'pobjegao' iz Zagreba i došao u rodni kraj, gdje dane provodi uređujući djedovinu i noći crtajući.
Rodno selo mu uvijek pruži priliku za odmor i bijeg od svakodnevnih briga, s kojima se bori osmjehom, koji ne skida sa svog lica, ali mu ovaj kraj pruža i najveću umjetničku inspiraciju za sve što radi. Kaže kako mu ne treba poseban razlog da spakira torbu, sjedne na autobus i dođe kući, to se većinu puta dogodi spontano. Dio njegovog umjetničkog imena čini broj 23 – riječ je o njegovom najdražem broju. Iako nije riječ o nečem preosobnom, Dugandžić kaže kako mu je teško objasniti povezanost s tim brojem.
"Svatko ima svoj najdraži broj, a ja sam, eto, nekako došao do tog 23. Matematiku u školi nisam volio, ali otkad sam počeo matematiku reproducirati dok slikam na zidu i platnu, shvatio sam da je matematika nešto divno. Tako sam došao do tog broja i mogu reći da mi je dosta toga vezano za taj broj. Radim zanimljive stvari na taj datum pa tako, primjerice, samo jednom u mjesecu, na 23. dan, pijem kavu. Cijeli dan samo pišem i pijem kavu i mogu reći da se svakog mjeseca na taj dan osjećam posebno", priča nam Petar.
Koncept od 23.000 slika
Za svoje godine, a 23 su mu, Petar je postigao mnogo toga čime se malo tko od njegove generacije može pohvaliti. Kaže da mu je žao što je to tako, ali smatra da je sredina kriva što se ti mladi ljudi, njegovi vršnjaci, ne mogu osamostaliti i postići nešto više u svojim životima. Baš zbog vjere u bolje sutra, Petar ne napušta rodnu Hercegovinu, Ljubuški, Radišiće, već se uvijek vraća u nadi da će zateći bolju situaciju. Za kraj razgovora Petar nam je priznao kako predano radi na stvaranju svog životnog slikarskog koncepta koji će se sastojati od 23.000 slika. Motiv svake slike je sunce, jer je to ono što, po njegovu mišljenju, ljudima najviše nedostaje.
"Počeo sam ga raditi prošle godine na svoj 23. rođendan, trenutačno sam na 97 slika i zadovoljan sam kako sve ide. To je ono čime ja želim ostaviti svoj otisak na ovom svijetu", kazao je on, dodajući kako su mnogi skeptični prema ovom njegovu planu pa su mu računali da će koncept, ako nastavi ovim tempom, završiti između 60. i 70. godine starosti.
O (ne)shvaćanju okoline
Pitamo Petra koliko je zadovoljan razumijevanjem okoline, zbog činjenice da su slobodni umjetnici u pravilu neshvaćeni, a on smatrada takav odnos vlada i danas.
"Danas je to isto tako, ali ja ne gledam na to tako da će mene nešto oneraspoložiti to što mene moja okolina ne shvaća. Vodimo se onom da su važnija djela od riječi pa sam se i ja okrenuo tomu, jer će moja djela jednoga dana objasniti mene i sve ono što sam ja htio kroz njih reći", naglasio je on.
