Do novih parlamentarnih izbora u BiH još su četiri mjeseca. Predizborna kampanja je, međutim, već danas u punom zamahu. Elementi joj se, među inim, registrirati daju i u vezi sa Svjetskim prvenstvom u nogometu. O njima bih, doduše, radije nekom drugom zgodom. No, detalja koji tu vrstu sudova potkrepljuju ne nedostaje i bez njih.
K'o kec na deset je, recimo, nacionalistima, i to sa svih strana, došlo obilježavanje stote obljetnice početka Prvog svjetskog rata. Ne tako davno i sam kritizirah tekst na natpisnoj ploči obnovljene sarajevske Vijećnice - i nazvah ga zagledanošću u prošlost koja se, u konačnici, može pokazati samo kao dodatni teret zajedničkoj budućnosti. Sačekajmo, poručih tada, i u to ćemo se svi skupa moći uvjeriti. Na moju žalost, čekati je trebalo manje no što se u prvi mah moglo i pretpostaviti. Ovih dana, naime, sudjelovanje u sarajevskoj stotoj obljetnici otkazuju jedan za drugim srpski političari - i sa zapadne i s istočne strane Drine. Zadnji to, ako dobro upratih, učini prvi čovjek srbijanske vlade - i s obrazloženjem koje je gotovo identično predsjedniku istočnih susjeda. Ukratko, ni jedan ni drugi ne žele stajati kraj ploče na kojoj se optužuje njihov narod.
Crna lista
Kamo sreće, međutim, da je u tome sva muka ove zemlje. Mira nam, nažalost, ne daju muke u našoj vlastitoj kući. Do kraja mjeseca, primjerice, BiH bi definitivno mogla na europsku "crnu listu" jer nije usvojila izmjene i dopune Kaznenog zakona koje je od nje tražila Europa. A to, drugim riječima, znači da bi mogla biti tretirana na način kako se danas tretira Iran ili Sjevernu Koreju - da bi, drugim riječima, svako financijsko poslovanje s njom moglo postati objekt strogog nadzora kako bi se isključila i najmanja mogućnost da je novac iz BiH opran ili je namijenjen za kriminalne svrhe, pa i financiranje terorizma.
Ali, ta činjenica neće izazvati ni najmanji stres kod onih koji su za najvjerojatnije europske sankcije i zaslužni. Potpuno suprotno, stopiranjem traženih promjena su, veli jedan od "luftiguza" iz vrha zakonodavne vlasti, "obranjeni interesi Republike Srpske". Obranjeni su, ponovimo, interesi dijela zemlje. A što je s državom kao cjelinom? Ma, koga to "čudo" još zanima! Ako smo, poruči prvi čovjek manjeg entiteta, prisiljeni birati između nadležnosti RS-a i sankcija za BiH, biramo Republiku Srpsku - usprkos svim, pa i najcrnjim listama na kojima se država može naći.
Logika je, ako se iščitava podtekst Dodikovih i izjava njemu sličnih, "što gore, to bolje" - za projekt destrukcije BiH kao države i društva dakako. A da ta logika nije nikakva intelektualistička konstrukcija, ovih dana je potvrdio i predsjednik RS-a osobno. U intervjuu beogradskim dnevnim novinama on u orbitu ponovo izbacuje tezu kako je "borba za samostalnost Srpske naš najvažniji zadatak". Ta priča, istina, i nije bogzna kakva novina. No, novina jest dodatak koji je prati. Trenutačno, veli Dodik, ne postoji međunarodna potpora za osamostaljenje RS-a. Ali, to ne znači da treba odustati. Na primjeru Kosova se, dodaje, može naučiti mnogo - pa i to da svijet, kad nešto funkcionira dulje vremenski razdoblje, ne preže ni od promjene ranijega stava. Ako je, dakle, nakon tridesetak godina statusa quo u slučaju Kosova odlučio priznati njegovu neovisnost u odnosu na Srbiju, zašto to isto - ustraje li se sljedećih desetak godina - ne bi učinio i prema RS-u u odnosu na BiH.
Nacionalna izdaja
Dodikov đavolji plan, kao, uostalom, i sve prethodne godine - sada, istina, i u funkciji predizbornog izluđivanja vlastita naroda - prati njegov najvjerniji politički partner. Lider HDZ-a glavom i bradom. Tri godine čovjek u javnoj komunikaciji doslovce zaboravi priču o hrvatskom kanalu, u najznačajnijoj mjeri i onu o trećem entitetu - a onda, gotovo pa preko noći, nanovo eksplodira. Od izborne noći 2010. godine, potom, zaboravi i na Mostar kao hrvatski stolni grad - da bi ovih dana u eter i tu floskulu nanovo gurnuo. Mostar, veli, "može biti organiziran na stotinu načina, ali će sigurno biti stolni grad Hrvata".
Priča se, da skratim, s ciljem da se osvoji naklonost birača, i ovaj put ponavlja - i to na isti način kao i svih prethodnih godina. To, dakako, ne znači da je baš sve po starom. Ususret sljedećim parlamentarnim izborima se, recimo, kolektivno zaglupljivanje ne zaustavlja samo na "guslanju" o nacionalnoj neravnopravnosti i potrebi zbijanja redova radi kolektivnog opstanka. Sada se, i to prvi put u tako očiglednoj formi od početka devedesetih, u optjecaj uvode i unutaretnički obračuni - i to, vjerovali ili ne, zbog "nacionalne izdaje". Dodikovoj grupaciji, primjerice, problem nisu samo Bošnjaci, ponekad čak i krajnje kooperativni Čovićevi Hrvati - sada su to i svi Srbi okupljeni oko Saveza za promjene, skupine političkih stranaka na čelu s SDS-om. One su probosanske, one ne prežu ni od čega kako bi se dokopale fotelja, one su zbog toga spremne žrtvovati i najveće srpske svetinje, čak i samu Republiku Srpsku. One su, jednom riječju, srpski kvislinzi, veći od svih u dosadašnjoj srpskoj povijesti.
Priču o nacionalnoj izdaji u optjecaj uvodi i lider HDZ-a. Nacionalne "izdaje" je, istina, u njegovu, i vokabularu njemu sličnih, bilo i do sada. Ali, svih prethodnih godina ona je, što se njihove javne komunikacije tiče, bila sporadična, i vezana za - u vezi s tim imam i osobnog iskustva - antihrvatske ujdurme pojedinaca. Sada, međutim, i ona - i to prvi put od devedesetih - poprima masovni karakter. A "nacionalni izdajnici" su svi koji se odbijaju pokoriti HNS-u - po uvjetima koje je "vođa" sam izdiktirao. Počasno mjesto su, kako sada stvari stoje - a vrijeme će brzo pokazati koliko sam u pravu - osigurali lider "devedesetke" i svi koji su mu lojalni.
Razlozi najnovijim izumima, dakako, nemaju baš nikakve veze s kojekakvim izdajama - nacionalnim i inim. Problem je, naprotiv, na potpuno drugoj strani svijeta - u osjećaju vlastite ugroženosti od nepokorenih političkih stranaka i koalicija u borbi za još jedan mandat. Kakve god, primjerice, grimase u javnosti Dodik izvodio, i s kakvim god rezultatima istraživanja javnog mnijenja pred narod izlazio, a ovih dana mu servira priču o potpori čak 55% biračkoga tijela RS-a, svima je, a i njemu, jasno da je vrag odnio šalu - i da je gubitak zakonodavne vlasti poprilično realan scenarij. Puno veselije, dakako, nije ni njegovu mostarskom pajdašu. Još uvijek, istina, nije ugrožena i pozicija njegova natpolovičnoga utjecaja u hrvatskom biračkom tijelu. Ali, istina je također da je i magična granica od polovice biračkoga tijela izvan njegove neposredne kontrole sve bliže - i da zbog toga sve češće gubi kontrolu i nad vlastitim činima. Najnovija sječa glava "devedesetke" u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti HNŽ-a u prilog tome najzornije svjedoči. Koliko je preko noći isparila demagogija o nacionalnom interesu, tako je pala i demagogija o potrebi zbijanja hrvatskih redova. HDZ-ov premijer HNŽ-a je priču ogolio do kraja - nemam prigovora na rad smijenjenih dužnosnika, ovo je, jednostavno, politika.
Vladanje na strahovima
Lista razloga se, međutim, time i ne zatvara. Dio bi ih se, sasvim izvjesno, moglo tražiti i u strahu od procesa koji, izgubi li se vlast, mogu uslijediti - pa, ako hoćete, i u strahu da bi se, zbog kriminala u prethodnih desetak-petnaest godina, mogli naći s onu stranu zakonske brave, u Foči, Zenici, na nekoj trećoj zatvorskoj lokaciji. A njima se tamo baš i ne ide. Sve to im, doduše, barem na duže staze, malo može pomoći. Jer, povijesni procesi su neumitni - a jedan od tih procesa rezultirati bi morao gubitkom apsolutne društvene, pa i kontrole nad ljudskim životima kojom su u prethodnih petnaestak godina raspolagali. Prije ili kasnije, hoću reći, svemu tome mora doći kraj - kao što mora doći kraj i vladanju utemeljenom na strahovima, onima o nacionalnoj ugroženosti, kolektivnom nestajanju u slučaju da ih se slijepo ne slijedi, tko zna kakvima još sve ne. A onda se, bilo im pravo ili krivo, po automatizmu otvara prostor drugoj vrsti društvenih procesa - onima koje karakterizira obveza personalnog i skupnog polaganja računa za vlastite čine. I, u njima je sva mudrost ovog svijeta. Dodik, Čović, njima slična družina, boje ih se k'o, što bi narod rekao, "đav'o krštene duše". I čine sve da ih, koliko je dulje moguće, odgode - uvijek novim raspirivanjem strasti, nacionalističkom retorikom, zastrašivanjima, ako treba i fizičkim likvidacijama. Jer, poslije njih - potop.
