Nagradu publike za najbolji film na ovogodišnjem 12. West Herzegowina Festu održanom u Širokom Brijegu osvojila je autorica Ivana Bešlić iz Posušja za kratki film 'Lice'.
Riječ je o prvom autorskom filmu mlade novinarke Federalne televizije, ali i prvi put da je filmska nagrada stigla u Posušje pa tako i u konkurenciji filmova ovog festivala. U razgovoru Ivana otkriva priču o 'Licu', nagrađenom filmu, scenariju i svom radu.
Javnosti je poznat tvoj rad u televizijskom novinarstvu, ali film je ipak nešto sasvim novo. Otkud ideja?
"Mogli biste vi snimiti film - tako reče jednom zgodom u priči o West Herzegowina Festu prijatelj Ivan Crnogorac Ića. Njegova jedna obična rečenica, onako na granici čak i šale, bez obzira jesam li ikada prije o tome razmišljala, zapravo je postala srce filma. Bio je to jednostavno taj trenutak. Pravi i to je to. Ideja za koju sada ne mogu reći da je slučajna. Ona je uvijek tu, samo je pitanje imaš li sreće da je dobro čuješ. Sreća da je čuo i Ivica Lončar koji je napisao scenarij i svi drugi koji su glumili i radili na filmu. Idealno, zar ne?"
Naslov 'Lice' daje naslutiti puno toga. Koja je ustvari tematika filma?
"Ako bih na to pitanje ukratko odgovorila, onda bih rekla da je tematika kriza identiteta, ali ne ona u adolescenciji kroz koju smo svi prolazili. Nego, onaj njezin drugi dio, nastavak koji, žalosno je što uopće postoji. Suština priče je u onome što dolazi nakon trenutka kada si tjelesno, emocionalno i intelektualno spreman za nove izazove, a ti pristaješ samo na jedan novi izazov, a to je kako ću postati ono što nisam, odnosno ja sam ono što mi drugi kažu da jesam. I to, navodno, tako mora biti. Ja to zovem mučnom stvarnošću; mnogih, pogotovo mladih ljudi, ali i ozbiljnim socijalnim problemom za koji ćemo, ako ćemo se lagati, reći da je samo tematika ovog ili nekog tamo filma."
To znači da film nosi poruku da je puno lakše živjeti ako nosimo "masku"?
"Ili ako je ne nosimo. Pokušala sam ukazati na taj problem kroz ulogu djevojke, glavne glumice Manuele Žulj koja u radnji filma u samo jednom danu, od jutra kada iziđe iz stana do mraka doživljava prvo neugodnost, pa bahatost, pa ignoranciju, do uznemiravajuće odbačenosti i osjećaja uplašenosti zbog drugih ljudi. Ona je samo jedna djevojka koja je, nakon što je ustala iz kreveta, htjela kupiti cigarete i popiti kavu. Zar se zbog toga mora na kraju dana osjećati loše? Film kaže - Da, moraš biti loše jer ne izgledaš i ne ponašaš se onako kako to želi prodavač na kiosku ili tvoja prijateljica. Maska u filmu iluzorno objašnjava što se događa kada je ona jedino oružje koje imaš u ruci, a da bi se suprotstavio onome što te tlači, trebaš je navući na lice. Manuela je mlada talentirana glazbenica. Odlično se snašla u ulozi i velika je čast bila raditi s njom."
Misliš da je publika shvatila poruku i zbog toga film proglasila najboljim?
"Želim vjerovati da je tako jer je poruka jasna. Zadnje o čemu bismo trebali razmišljati su ukusi onih koji nas promatraju i nameću nam dvojbu - ili ti i ja. Zar nije normalno da uvijek biramo jedino sebe? Kako to drukčije objasniti? Maska, mnogi će reći kako nije ništa drugo nego naše drugo Ja, koje svi imamo i koje otkriva onu "drugu" našu stranu. Možda i bolju. S tim se ne slažem. Ispada da je nadnaravna hrabrost biti drukčiji. Ako će poruka filma doći do glave samo jednog gledatelja, ja sam sretna."
Vjerujem da nije bilo lako snimiti film. Kako je proteklo snimanje?
"Ne mogu reći da je bilo teško. Svi se dobro poznajemo, i bez problema smo se organizirali. Moram istaknuti da su momci i cure u filmu odabrani smisleno, da kažem metaforički "prstom u čelo" - ti ćeš biti taj, to je tvoja uloga, samo ti to možeš tako odglumiti, ovo je tvoja scena, ili nije ničija, itd. Sve su to posebni, mladi ljudi, kreativni i zaslužili su da budu dio PAUN priče, kako je mi u Posušju zovemo. Ni u jednom trenutku nismo odstupali od djelića scenarija. Priznajem da nismo čak ni u samom početku snimanja posao doživljavali kao jedan pokušaj. Trudili smo se napraviti pravu stvar i vjerovali u to."
Što je PAUN?
"Vrijeme će pokazati."
Koliko je vremena trebalo da se film konačno završi?
"Dva mjeseca sigurno smo, ako nismo snimali i radili, onda makar pričali i planirali ga, a kasnije montirali. Morali smo se naravno prilagođavati i drugim obvezama. Osam potpuno različitih scena u radnji filma koje za sobom nose svaka svoju posebnu težinu je zadatak koji smo shvatili prilično ozbiljno."
Lokacija snimanja je bilo više?
"Da. Itekako. Drago mi je da ste to upitali jer su brojni koji su pogledali film kazali da su upravo kadrovi s određenih lokacija ono što daje drugi značaj filmu. Posušju treba i takva vrsta promocije."
Prvi put da je nagrada za film stigla u Posušje. Može li Posušje otići i dalje od toga?
"Može i mora. Kulturna scena, iako nije takav opći dojam, ipak ne spava. Treba je samo podržati. Pogurati. Zapljeskati. Realno govoreći, Posušje je mali gradić, ali u njemu ima velikih autora, bendova, umjetnika, i to tvrdim kada se govori o bilo kojoj vrsti kulture i umjetnosti. Svi oni u svom umjetničkom svijetu žive i stvaraju i ako ih samo malo pažljivije pogledate ili poslušate, vidite da se tu stvarno nešto dobro događa. Ne trebaju nam za to definicije iz knjiga. Publika je ta koja nedostaje. Nažalost. To treba priznati. Mislim da je došlo vrijeme i da Posušje ispriča svoju priču. Zrelo je za to, ima što reći i pokazati, ali je važno i na koji će način to izvesti. Jedan od načina, barem što se mene tiče, neka bude taj da ustanemo sa stolica i promijenimo baterije na satu jer pored nas prolaze mladi kreativci koji su još davno uhvatili korak s vremenom."
