Još od demokratskih promjena i rušenja komunističkoga režima u BiH vladajući status konstanta i nezaobilazna je privilegija najjačih nacionalnih stranaka: SDA, SDS-a i HDZ-a BiH. Tu i tamo se povremeno dogodi po neko posrnuće na višoj razini, ali stožerne stranke u bošnjačkom, srpskom i hrvatskom narodu suvereno kormilare nižim razinama vlasti: SDA i HDZ BiH u najvećem broju općina i županija u FBiH, a SDS je ovladao najvećim brojem općina u RS-u. Ta spoznaja je jako važna u razobličavanju "tajne" višegodišnjega opstanka u vlasti triju najjačih nacionalnih stranaka.
Scenariji
Naime, kad god se uplovi u godinu parlamentarnih izbora, nametne se dvojba o mogućnosti radikalnih promjena i svrgavanje s vlasti dotrajalih i nesposobnih vladajućih elita i stupanja na scenu nekih novih snaga, mlađih i nepotrošenih lidera koji će zemlju beskompromisno povesti prema Europi i izbaviti je iz ekonomske agonije. I onda se ipak vrlo brzo shvati da zaokreta i dramatičnih promjena jednostavno neće i ne može biti i da , kao i svih ovih godina, narod daje glas opet onim "svojima", je li u strahu od onih drugih ili zato što navodno nema drugih i boljih, to na koncu i nije toliko bitno. Kako god se pokušavalo, koliko god ulagalo i upinjalo na domaćoj sceni ili izvana, glavne role su opet dobivale one najjače stranke, a redovito: SDA, SDS i HDZ BiH.
Mnogi su analitičari pokušali odgonetnuti taj pobjednički misterij nacionalnih stranaka. Neki su objašnjenje pronalazili u nacionalnom osvješćivanju pa i iskompleksiranom iživljavanju ili, pak, "prostituiranju" ljevice i pohlepnoj želji za ulaskom u vlast i međusobnim svađama, što je slomilo alternativu. Drugi su opet upirali prstom u "državu bez krova", odnosno nedovršeno ustavno uređenje, a bilo je i onih koji su se zgražavali na političku nepismenost i zaslijepljenost ljudi u ovoj zemlji. Ima dakako svega pomalo, ali je, po sudu nekih krugova, za pripaziti jedna vrlo zanimljiva teza koja prepoznaje tajnu izbornoga uspjeha nacionalnih stranaka u glomaznim administracijama, poglavito na lokalnim i županijskim, a onda i entitetskim i državnoj razini.
Lokalna vlast
Zagovornici postavke da birokracija iznosi teret izbornih pohoda SDA, SDS-a i HDZ-a BiH ima jednostavnu brojčanu pa slijedom toga i ekonomsku podlogu.
Naime, raspolaže se približnom brojkom da su tri nacionalne stranke, strpljivo i studiozno radeći više od 20 godina, u administraciju po vertikali ugurali na desetke tisuća zaposlenika, lojalnih tim strankama, koji se svakoga izbornoga ciklusa uljudno "zahvale" svojim glasovima, ali i glasovima punoljetnih članova svojih obitelji. Pazite, nakon zadnjih općinskih izbora SDA je, primjerice, ovladao u više od 40 općina, SDS također iznad 40, a HDZ BiH kao najjača hrvatska stranka je dobila načelnike u 14 općina te u Distriktu Brčkom i ima gradonačelnika Mostara. To nikako nije slučajno i doista imaju utemeljenje tvrdnje da su općinske i županijske administracije izborne tvrđave nacionalnih stranaka. Pa kad se tome dodaju javna poduzeća, obrazovne i zdravstvene ustanove i različite kompanije bliske strankama, i na koncu i entitetski i državni aparat, to su odista nepregledne kolone potencijalnih birača Općine i gradovi su embriji i iz toga lokalnoga vrela stožerne stranke crpe svoje izborne trijumfe, a uz to općine i županije su veliki zalog za parlamentarne izbore na višim razinama.
S druge strane, primjerice, SNSD ima načelnike u 22 općine, SDP u 11, SBB i HDZ 1990. u dvije općine. Ali, ono što je presudno, niti jedna od tih stranaka nema odanu birokratsku masu u općinskim strukturama. To nije njihovo biračko tijelo. Sada kada bi netko potencirao jedno naizgled banalno, ali krucijalno reformsko pitanje, kresanje općinskih birokracija ili ukidanja nekih županija, morao bi čuvati živu glavu upravo od tih lokalnih birokrata i vlastodržaca koji bi pod svaku cijenu branili granu na kojoj sjede. U BiH se općinski izbori uglavnom tretiraju kao međuprostor između dva parlamentarna izborna ciklusa na kojima se testira trenutačna politička snaga. Nekim strankama i njihovim liderima lokalni "festival demokracije" postane čarolija, ohrabrenje i vjetar u leđa za daljnje pothvate i dokaz da su na pravom političkom smjeru. Najubojitiji primjer je upravo SDS koji je na zadnjim općinskim izborima do nogu potukao SNSD i to je glavni razlog optimizmu Mladena Bosića, odnosno strahu Milorada Dodika i njegovoga SNSD-a pred listopadske parlamentarne izbore.
Gubitnicima su općinski izbori "žuti karton" i zadnje upozorenje da nešto ne štima i da žurno treba ispravljati pogreške i lutanja. Zbog svega lako se može složiti da lokalne izbore treba posve drukčije promatrati u političkom opusu alternativnih političkih stranaka, kako to desetljećima lucidno čine nacionalne stranke. Kad se malo dublje promisli, bit će vraški teško i zapravo je teško ugatati kada će se, bi li se to moglo uopće i dogoditi, maknuti najjače nacionalne stranke: SDA, SDS i HDZ BiH s vladajućega trona. Dok suvereno ravnaju lokalnim zajednicama preko "svojih aparatura", to sada izgleda nestvarno. Ali, možda su uistinu lokalni izbori jedini put onim elitama koje žele "preoteti entitete i državu" od nacionalnih stranaka, a to onda zahtijeva promjenu političke koncepcije i neku drugu, malo dužu i strpljiviju strategiju.
