Neobična i vjerojatno jedna od najoriginalnijih likovnih kolonija završila je jučer u Bijači, malom selu na krajnjem rubu općine Ljubuški i uz sami granični prijelaz u Republiku Hrvatsku - “Bijača 2007.”. Prošle godine u istom vremenu, od 1. do 10. srpnja, održana je ova prva kolonija koja je po mnogo čemu jedinstvena - održava se u selu Bijača u kojemu svaka kuća ima drveni putokaz sa svojim imenom, u selu živi samo sedam stanovnika, tri psa, jedna krava, jedno tele i nekoliko kokošiju.
Široj javnosti će vjerojatno ovo selo postati poznatije zahvaljujući upravo likovnoj koloniji Bijača, koja je isto tako jedinstvena i originalna. Njome se želi oživjeti i oteti zaboravu sjećanje na pokojnog Dragu Galića, akademskog slikara koji je poginuo u 29. godini.
Kolonija se održava od prošle godine zahvaljujući njegovu rođaku Vinku Galiću koji se nakon 40 godina života u Puli vratio u Bijaču i svake godine okuplja poznate slikare, nekadašnje Dragine kolege i prijatelje, danas poznate i priznate umjetnike koje je, zbog velikih obveza, teško okupiti na jednom mjestu. U planu je otvaranje galerije u čiji će fundus ići slike nastale na koloniji.
Jedini autoportret
Jedan od najpoznatijih stanovnika sela Bijače je spomenuti Drago Galić. Bio je prva generacija polaznika Srednje umjetničke škole u Sarajevu koju je završio kao jedan od najboljih u generaciji. Tu umjetničku školu zajedno s njim pohađali su i akademska slikarica Katarina Polić, Vlado Puljić, Florijan Mičković, veliki umjetnik u slikarstvu današnjice Seid Hasanefendić, profesor sarajevskog ALU-a, Jusuf Nikšić... i mnogi drugi koji su svoj životni put bilježili umjetničkom slavom. Većina njih, zajedno s pokojnim Dragom, završili su Akademiju primijenjenih umjetnosti u Beogradu. Nakon što je završio kao jedan od najboljih u klasi kod profesora Josipa Gerasija, Dragu Galića je pozvala tadašnja JNA da služi vojsku u Beogradu.
Umro je u 29. godini 1961. - pregazio ga je vlak na stanici u Pančevu. Drago je bio deseto dijete, najmlađe u obitelji, imao je još sedam sestara i dva brata. Svi su živi i kod njih se nalazi dio njegovih radova. Četiri rada se nalaze u njegovoj rodnoj kući koju je obnovio njegov rođak Krešo Galić koji živi u Metkoviću, a u kojoj se nalazi jedini autoportret pokojnog Drage.
Klesanje kamena po uzoru na stećke
Jedan od duhom najnemirnijih Galića je Vinko Galić, akademski kipar, pisac, pustolov, moreplovac, filozof, koji se nakon 40 godina provedenih u Puli zbog ovog povoda prošle godine vratio u Bijaču i svu svoju ušteđevinu utrošio na obnovu infrastrukture u selu - dovodi vodu, struju, počinje graditi bazen, napravio je malu kuću i time potaknuo ljude rodom iz Bijače da urade to isto. Vinko Galić je iz Istre dopremio i kamen od nekoliko desetaka tona koji je postavljen u središtu sela. U sljedećih desetak godina kipari koji budu dolazili na koloniju klesat će svaki po svoj četvorni metar kamena, a zajedno će raditi dio kamena koji se nalazi metar iznad postamenta. Tu će predstaviti, po ugledu na ornamentiku sa stećaka, životinjski svijet sela Bijače koji je puno življi negoli se može pretpostaviti za jedno tako malo selo - tu ima vukova, divljih svinja, jazavaca, zečeva, lisica..., ali i bogat ptičji svijet. Taj posao se počinje raditi sljedeće godine, a s vremenom će se priključivati mlađi kipari.
Umjetnici na koloniji
Za planiranu galeriju u spomen na Dragu Galića već je spremno oko 100 radova akademskih slikara nastalih prošle i ove godine na koloniji. Ove godine u radu kolonije sudjelovali su iz vremena spomenutog Drage Florijan Mićković, Seid Hasanefendić, Katarina Polić, Vlado Puljić, Vladimir Džanko iz Osijeka, Hamo Ibrulj te mladi pridruženi članovi akademski slikari i kipari Vladimir i Josip Mićković, Iva Marijanović i mlada Marija Lauc iz Ljubuškog. Radovi su po svršetku kolonije izloženi na najobičnijem stubištu između najstarije kuće Galića u Bijači i rodne kuće Jure Galića Velikog, narodnog heroja.
“Prva i neprocjenjiva vrijednost ove kolonije jest da sam njome uspio kroz dvije godine skupiti deset ljudi i umjetnika iz moje generacije s kojima se nisam vidio 50 godina. Da nije ove kolonije, mi se vjerojatno na ovome svijetu više nikada ne bismo sreli”, kazao je Vinko Galić.
Seid Hasanefendić, čije se slike nalaze u umjetničkim galerijama diljem svijeta, kako je kazao Dragan Marijanović u ulozi glasnogovornika kolonije, kolonijom je bio oduševljen jer nikada nije osjetio takvu emociju i bliskost druženja s kolegama od kojih neki već hvataju 80. godinu, a sve u želji da spase ime Drage Galića iz zaborava. Na koloniji je bila i legendarna Mostarka Memnuna Vila koju naša kulturna javnost sve brže zaboravlja, jer ona živi i radi u Australiji.
Budućnost kolonije
“Ova likovna kolonija će u sljedećih pet-šest godina na prostoru JI Europe zablistati punim sjajem”, smatra Vinko Galić, jer je ona u autohtonom, etnografskom ambijentu, a s razvojem te kolonije razvijat će se i selo.
Vinko očekuje da će turisti početi dolaziti i zbog velikih umjetničkih imena koje je inače nemoguće skupiti na jednom mjestu. Inače, koloniju puno pomaže i Dijana Jurković, supruga ubijenog poduzetnika Mile Jurkovića (vlasnika Jura Shopa).
Spoj mladih i starih
Ove godine u radu kolonije sudjelovali su iz vremena spomenutog Drage Galića Florijan Mićković, Seid Hasanefendić, Katarina Polić, Vlado Puljić, Vladimir Džanko iz Osijeka, Hamo Ibrulj te mladi pridruženi članovi ak. slikari i kipari Vladimir i Josip Mičković, Iva Marijanović i mlada Marija Lauc iz Ljubuškog.
