Federalna jedinica, hrvatska republika, diskontinuitet teritorija, spajanje županija, ravnopravnost u odlučivanju institucijama, izbor legitimnih predstavnika, samo su neka od predizbornih obećanja koja, doduše u manjoj mjeri, i ovaj put čujemo iz usta hrvatskih političkih predstavnika i lidera najsnažnijih stranaka, ali i ovaj put, bez pokrića i jasno razrađene strategije kako doći do tih rješenja. Zaboravljaju kako su ista obećanja, svaki put kada bi se i pokušala provesti u praksi, doživljavala apsolutni debakl, jednim dijelom zbog "namazanosti" i neiskrenosti bošnjačkih i srpskih lidera, a drugim zbog vlastite nesposobnosti ili straha kao i nemogućnosti svehrvatskog okupljanja oko dugoročne strategije.
Lutanje u prostoru
Ovom prilikom donosimo pet ključnih projekata koji su zbog gore navedenih razloga završili u ladicama, a koje se ponovno pokušava oživjeti u izborno vrijeme.
Projekt federalizacije zemlje koji se konstantno provlači već duži niz godina tek se usputno i stidljivo pojavljivao u nekoliko dokumenata, no isti nikada nije uspio dobiti potrebnu pažnju najvećim dijelom zbog apsolutne nespremnosti srpskih političara za mijenjanjem entitetskih crta, kao i bošnjačkih lidera kojima i pomisao na federalne jedinice budi uspomenu na Herceg Bosnu. Dovoljno se sjetiti samo uzaludnih pokušaja da se kroz butmirski paket ugrade odredbe o federalizaciji, na kraju smo dobili dva prijedloga ustavnih promjena koji su se uglavnom zadržavali na državnoj razini vlasti. Istodobno, jedini put da se o federalizaciji otvoreno progovorilo bio je nakon dogovora u Prudu lidera HDZ-a, SNSD-a i SDA što je kasnije uobličeno i u izjavu, no zbog velikih pritisaka Bošnjaka vrlo brzo se zaboravilo na koncept prema kojem bi BiH bila uređena kroz četiri federalne jedinice. U međuvremenu, hrvatski političari nisu uspjeli izgraditi jedinstvenu strategiju federalizacije te i danas lutaju u rješenjima pa se i ne zna hoće li ta federalna jedinica zadirati u RS ili im je na umu prekrajati jedino Federaciju BiH.
'Sejdić – Finci'
U kontekstu "prekrajanja" drugi pokušaj ustavnih promjena koji su osporile bošnjačke elite iz Sarajeva odnosi se na ustroj dva izborna područja u Federaciji u kontekstu presude "Sejdić – Finci". Dragan Čović i Martin Raguž mjesecima su pokušavali uvjeriti bošnjačke lidere kako se ne radi o razvaljivanju države te kako je legitimno pravo Hrvata imati 100-postotnu šansu kako će član Predsjedništva biti izabran hrvatskim glasovima, no uzalud; maratonski pregovori završili su neuspjehom što samo po sebi znači samo jedno – ako Bošnjaci ne pristaju na kozmetičke promjene u Federaciji, još je manje šanse da bi pristali na ustroj federalne jedinice, sve dok iza tog projekta ne bude okupljena cjelokupna hrvatska politička scena u BiH. No, to ne sprječava hrvatske stranke da u svojim obećanjima ponovno najavljuju brda i doline.
Treći pokušaj koji je prošao neslavno također se veže uz "Sejdić – Finci", no ovaj put radi se o amandmanima dvaju HDZ-ova prema kojima bi se članovi Predsjedništva birali kroz Parlament BiH. No, krajem 2012. kada su ti amandmani bili aktualni iste nisu podržali ne samo Bošnjaci, već i Srbi, odnosno SNSD, čime je postalo jasno da Hrvati u BiH ne mogu računati na razumijevanje i iskrenost niti jedne od strana.
Goraždanski model
A o iskrenosti dovoljno govori i situacija nakon famoznog dogovora vrhova HDZ-a BiH i SDP-a prema kojem se trebalo kroz ustavne promjene stati ukraj tzv. goraždanskom modelu izbora u federalni Dom naroda. Naime, SDP je tada načelno pristao da se prilikom izbora uzima u obzir broj stanovnika pojedinog naroda u županijama čime bi se stalo ukraj praksi da Bosansko-podrinjska županija sa zanemarivim brojem Hrvata daje isti broj izaslanika u Klub Hrvata, kao i Posavska županija. No, nije prošlo ni mjesec dana i dogovor je propao. Nešto, pak, duže trajali su pokušaji HSP-a BiH da kroz platformu realizira obećanje bošnjačkih elita kako će zaista u Vladi Federacije omogućiti Hrvatima pravo veta kroz odredbu da za svaku od odluka mora glasovati trećina ministara iz svakog naroda. Od početka mandata u Sarajevu su se smišljali razlozi da se to pitanje ne stavi na dnevni red, izmišljali se smiješni pravni izgovori i kupovalo vrijeme, a na kraju su bošnjački političari odbili prijedlog HSP-a BiH.
Pet navedenih primjera u kojima su zbog nespremnosti Sarajeva i Banje Luke propali pokušaji za ustavnom jednakopravnošću nameću samo jedan zaključak – hrvatska politika u BiH, neovisno o stranačkim prepucavanjima, mora raditi na jedinstvenoj strategiji i prestati s praksom davanja nerealnih obećanja u predizborno vrijeme.
