Čapljina 31.10.1994.: U vojarni Božan Šimović cijeli dan je kao u košnici. Ja sam dobila dva sata slobodo kako bih otišla kući i donijela čistu rezervnu uniformu i osobne stvari. Moja majka i otac nisu mogli shvatiti da ću ja, zajedno s ostalima, te večeri krenuti za Kupres. Nije mogla shvatiti zašto baš ja "a, žensko". Tada sam imala 24 godine i čini mi se da nisam ni ja baš ništa shvaćala. Jedino što mi je bilo žao je što sa mnom ne ide i moja najbolja prijateljica s kojom će me godinama poslije vezati čvrsto, dvostruko kumstvo i neraskidivo, životno prijateljstvo koje se samo jednom u životu pronalazi. S njom ću, nekoliko mjeseci poslije, kad su i nju zapovijedi konačno dopeljale na Kupres, stajati ispred kuće, ona "ispred svoje", a ja "ispred moje", dok nekoliko metara od nas padaju granate, a mi umiremo od histeričnog smijeha jer "kreteni loše gađaju".
Ali, ono što se događalo oko mene tog 31. listopada 1994. i moguće posljedice, puno je ozbiljnije i odgovornije shvaćao moj stup, moja stijena, čovjek koji će za godinu dana postati moj životi suputnik, onaj koji je preko leđa šutke prebrodio mnoge bitke kojima bi se mnogi danas rado željeli glasno pohvaliti. A ne mogu.
"Kad već ideš, ponesi ovo", škrto mi reče i na stol tresnu vreća za spavanje, par čizama 'gortexica' rukavice, sivomaslinasti muški donji veš, nekoliko majica kratkih rukava, uniforma, zimska jakna i čarape od kojih ja deblje i veće u životu ne vidjeh. Istu "dozu" opreme dobio je i moj zapovjednik, vojničina, Glava s kojim ga veže neraskidivo prijateljstvo. Reče mu: "Evo, jer je gole hladno" i "Čuvaj mi curu".
Nije se sve ovo na stolu zadržalo ni pet sekundi, a već sam zaključila da mi više od pola "neće trebati". Podijelila sam, kako kome, suvišno. Čizme zadržah - nijedan moj blesavi prijatelj nije nosio moj broj.
Nisam shvaćala čemu tolika zabrinutost čovjeka koji prođe ratni pakao od sjevera i juga Hrvatske i nije mu dosta pa se ponovno vrati kući, malo do Bosne, malo do Hercegovine.
Sjećam se, naš dobri logističar Nidžo opskrbio nas je sendvićima, čokoladama, vodom, kolom, da lakše prebrodimo put do Kupresa, moje prijateljice medicinske sestre išle su sa svojim timovima, a ja sam bila u muškom društvu. Moji prijatelji provjeravali su oružje, a jedino što je mene brinulo je "gdje je moje računalo" i "ima li dovoljno papira i tonera". Zbijali smo šale, činilo mi se kao neka vesela ekskurzija samo, eto, potpomognuta, kolonom težeg naoružanja. Baš mi je sve bilo 'fora'.
Ispostavilo se, ipak je bilo MALO drukčije. Nakon Kupresa nisam više nikada vidjela nekoliko svojih prijatelja. Od tada smo im nosili cvijeće na grobove.
Mostar, 31.10.2014.: Kasno popodne i ispred Hrvatskog doma Herceg Stjepan Kosača okuplja se visoka svita. Brat, bratu parkirana automobilska ergela na Trgu hrvatskih velikana, mnogima poznatijem Rondou, vrijedi nekoliko milijuna. Polaže se cvijeće ispred spomenika braniteljima Domovinskog rata. Spomenik je godinama nedovršen jer, kažu, nema love. Od njih 50-ak, tek 2-3 nekadašnja branitelja kojima je današnja karijera ogrezla u politiku. Samo jedan od njih pošao je prema Kupresu prije 20 godina.
Mnogi branitelji danas imaju mirovinu, ali dobar dio i ne, a kako reče jedan naš intelektualac iz paštete, dovoljno im je što su im "dane" mirovine, nek se bave "pčelarstvom i ostalim hobijima" i nek u tome uživaju i šute. Što im fali? Potpuno su eliminirani iz bilo kakvog socijalnog života i odlučivanja. Branitelji su danas PTSP-ovci, ciljano zatvoreni u kućama, tjelesni i umni invalidi, "maloumne budaletine" bez prava na bilo kakvo sudjelovanje u društvenom životu, karijeru, a pogotovo ako su "na drugoj strani" od one stožerne. Tada nisu uopće branitelji pa bili i bez nogu i bez ruku, pa makar ih lomile horde u logorima. Branitelji invalidi danas su u manjini i ugroženi su od moralnih invalida, besramnih ljigavaca koji "imaju papir" i žele se "baviti pčelarstvom ili nekim hobijem", što će reći da su "sredili" mirovine.
Branitelji su danas "najbolji" kada šute ili progovore "na mig", kada ih se strikno uputi na 'što, kad, kako i zašto'.
U to predvečerje, 31. listopada 2014. samo me ona gromada crnog mramora trebala podsjećati na moje prijatelje.
Ali, mora se priznati, za one koji ne znaju i ne poznaju, bilo je gotovo lijepo vidjeti kratku ceremoniju polaganja vijenaca i trivijalnog držanja crveno-bijelo-plavih svijeća ljudi koji godišnje naplate i do 100.000 KM od fotelja svoje zvjezdano-plavo-žute zemlje. Koja čast da ti takvi polože vijenac i zapale svijeću ispred nedovršenog spomenika!
