Pred brojnom publikom u Zagrebu predstavljena knjiga "Od Bleiburga do Ljubuškog"

U dvorani samostana Hercegovačke franjevačke provincije u zagrebačkoj Dubravi, 9. prosinca 2014. je predstavljena knjiga naziva "Od Bleiburga do Ljubuškog - svjedočenja preživjelih".

Ova knjiga nimalo lake ali zasigurno istraživački vrijedne tematike iscrpno i s provjerenim navodima govori o stradanju naroda ljubuškog kraja u vremenu Drugog svjetskog rata, pogotovo u poratnom razdoblju poznatijem kao Bleiburški pokolj i Križni put. Tada su od strane jugoslavenske komunističke vojske i Titovih partizana po različitim logorima ili gubilištima pobijene te mučene na desetke tisuća hrvatskih zarobljenika - pripadnika poražene hrvatske domovinske vojske. Posebice potresna i teška bila je 1945. godina, a što se na kraju prenijelo na sve hrvatske krajeve u BiH pojedinačno, od Bosanske Posavine do Zapadne Hercegovine - pa tako i na mali ljubuški kraj koji je na kraju zbrajao velike žrtve ali o kojima se dugo nije smjelo govoriti.

Kao pripadnici vojske NDH, ljubuški mladići stradavali su osim na bojišnicama i kao ratni zarobljenici po logorima od Austrije, Slovenije do Hrvatske, Srbije, BiH i dalje. Posebno zloglasan logor bio je onaj u Slavonskoj Požegi gdje su Hrvati morali proći ispitivanja, batinanja i razna zlostavljanja u preteškim uvjetima koji su bili ispod svake razine ljudskog. Postoje brojna svjedočanstva o ubitačnim marševima smrti na koje su upućivani zarobljenici, da bi na kraju, izgladnjeli, izmučeni i bolesni, bili vođeni u okolne šume na strjeljanje ili bacani u brojne jame po vrletima Slovenije pa sve do BiH.

Do danas se ne zna za grobove mnogih mladih vojnika i ročnika kao i civila koji su se u proljeće 1945. godine povlačili skupa sa poraženom vojskom NDH prema zapadnim Saveznicima - sve s nadom da će biti tretirani kako priliči, dakle po Ženevskoj konvenciji. Istovremeno, u ovim poratnim događajima partizanski zapovjednici u većini slučajeva nisu organizirali suđenja, njih nije ni bilo (ili su bila montirana) već je sve rađeno po "metodi kratkog postupka" i "obračuna s narodnim neprijateljem". S druge strane, mještanima i civilima na čijem području se nalazio logor ili skupište bilo je strogo zabranjeno pomagati zarobljenicima.

Preživjeli hrvatski vojnici, koji su imali sreću izvući se iz te velike nevolje u narednim desetljećima života u socijalističkoj Jugoslaviji o svojim iskustvima nigdje nisu smjeli govoriti. To je bila zabranjena i po život opasna tema jer je Titov režim nastojao ukloniti tragove zlodjela te sustavnog kršenja ljudskih prava. Stoga, njihova svjedočanstva nalaze se tako zabilježena u ovoj knjizi, a istina kroz njihove sudbine treba doći na vidjelo - složili su se predstavljači ove knjige.

Dolaskom slobodne i demokratske Republike Hrvatske taj pokrov šutnje skinut s ovakvih mučnih povijesnih događaja ali opet samo djelomično. Razlogom tome je činjenica da u Hrvatskoj i danas vladaju neki utjecajni bivši članovi komunističke partije, grupacije i sudionici socijalističkog režima tako da se hrvatski narod dan-danas još psihološki i moralno nije oslobodio stiske okova proizašlih iz 45 godina socijalističke i titoističke vladavine - istaknuto je tijekom predstavljanja.

O knjizi su - podcrtavši povijesne, statističke, psihološke ali i one emocionalne dijelove ovog hrvatskog stradalničkog mozaika - govorili dr. sc. Ivo Lučić, dr. sc. Jure Krišto i autor dr. sc. Ante Čuvalo.

Program je uspješno vodio dr. sc. Božo Skoko, a ulomke iz knjige i svjedočanstva preživjelih sudionika Križnog puta čitala je Doris Boras. Predstavljanje knjige organizirala je Općina Ljubuški, a njeni predstavnici nazočili su ovom događaju skupa uz javne osobe porijeklom iz ljubuškog kraja.

Uz zahvalu svim okupljenim Zagrepčanima, nakon izlaganja upriličen je prigodni domjenak uz razgovor izlagača i publike, a zanimanje za ovaj žrtvoslovni zbornik bilo je značajno.