U mjesecu borbe protiv ovisnosti, Udruga stradalnika iz Domovinskog rata iz Ljubuškog organizirala je tribinu o temi ovog poroka koji je sve prisutniji i jedan od glavnih razloga krize u društvu i obitelji, bilo da se radi o ovisnosti o duhanu, internetu, kocki ili nečem drugom.
Tribina je održana u gradskoj vijećnici, a gosti su bili štićenici zajednice "Cenacolo" iz Međugorja, koji su svojim svjedočanstvima dočarali kako su dospjeli u začarani krug ovisnosti i kako ih je ova zajednica promijenila i pružila im novu priliku za život. Posebno je dojmljivo bilo svjedočanstvo Gordana Markote iz Rakitna, koji se nalazi u zajednici 'Cenacolo'. Markota kaže kako je danas sve manje ovisnika o klasičnim drogama, dok raste broj onih koji se žele riješiti ovisnosti o alkoholu, kocki pa i internetu.
Nezadovoljstvo samim sobom
"Kako zajednica uspijeva ono što ni medicina ne može? Vrlo jednostavno. Ulaskom u zajednicu ovisnika čak više i ne zanima droga, alkohol ili kocka. Zanima ga samo - Zašto? Što se dogodilo prije? Naši ljudi puno puta misle da ulica stvara ovisnika, ali to je totalno krivo. Ovisnost nastaje u obitelji, a ulica ga takvoga s problemom samo prihvati", rekao je Markota. O svojoj prošlosti i o tome kako je on postao ovisnik, nije dugo govorio.
Ispričao je da ga je majka rodila kad je imala 17 godina, oca nikad nije upoznao. Odrastao je uz baku, ali to, kaže, nije razlog zašto je postao ovisnik.
"Bog me je stvorio zdrava, čak mogu reći pametnijeg od drugih, ali svaki put kada mi se stvorio neki problem, njegovo rješavanje sam ostavljao za sutra", priča Gordan u svom svjedočanstvu o ulasku u svijet ovisnosti i u zajednicu koja je promijenila njegov život, gledanje na svijet i sve ono što je prije smatrao ispravnim i dobrim, danas je dobilo drugu dimenziju.
Kaže kako se drogirati počeo iz znatiželje, bio je slaba karaktera i nije znao reći ne. Nikada nije bio zadovoljan samim sobom, odnosno imao je idole i uvijek je htio biti netko drugi.
Problemi s drogom, alkoholom i kockom su se toliko gomilali da je morao otići iz kuće. Otišao je u Zagreb gdje je proveo pet godina, a život u hrvatskoj metropoli za njega je bio pakao. Redovito je, kaže, dobivao batine, završavao u bolnicama i zatvoru, da bi na kraju dobio zabranu boravka u Hrvatskoj, odnosno dobio je izgon iz države i bio primoran vratiti se u Bosnu i Hercegovinu. Sjeća se da je po povratku lutao hercegovačkim gradovima, lutao je ulicama Ljubuškog i molio za marku, dvije.
Anđeo čuvar
Kaže kako nikad nije htio ući u zajednicu 'Cenacolo' i tamo se liječiti, ona mu je u početku bila privremeno rješenje dok se ne snađe što i kako dalje.
"Došao sam u ovu zajednicu iako nisam znao njihov način života, niti sam na kraju krajeva htio mijenjati svoj život. Tu sam došao jer nisam imao drugog izbora. Mislio sam tu biti jedno vrijeme dok se smislim gdje ću otići, koga ću prevariti i kako ću se izvući iz poteškoća. Tražio sam rješenje za sve one stvari koje sam radio cijeli život. Svoj način života sam ponio u zajednicu: mislio sam da sam ja najpametniji, da sam pun iskustva i da sam bolji od sviju njih koji su već bili unutra. Prekretnica je bila u tome da sam shvatio da moj problem nije samo ovisnost, da ima toga još. Moji strahovi, kompleksi, lijenost, laži i prijevare, sve je bilo sa mnom. Sa svim tim sam došao u novo okruženje, umoran od života. Sve se promijenilo. Morao sam raditi ono što nikad prije nisam - morao sam slušati", priča Gordan, koji svojim primjerom dokazuje da se čovjek može promijeniti samo ako to želi. Imao je svoga anđela čuvara, osobu koja je prije njega ušla u zajednicu i koja je prošla prve faze navikavanja. Ta osoba mu je bila sve, kaže, i roditelj, prijatelj i radila je za njega sve, čak mu je pospremala krevet, jer je on bio ljut i živčan.
Prodisao sam
Slaba točka mu je bila slušati istinu o sebi, a to kaže nikad nije volio, i odmah bi počeo tražiti slabe točke svoga anđela čuvara, a za sebe kaže da je bio stručnjak u traženju mana na drugim ljudima, dok sebe nikad nije pogledao.
U tim prvim danima razmišljao je, kaže, o samo jednoj stvari - bijegu. Svaki dan su mu kroz glavu prolazile sve loše stvari iz prošlog života, svi obiteljski problemi koje je imao. Često mu je i takvim trenucima dolazilo da plače, ali nije mogao, jer za njega suze dolaze iz srca, a njegovo srce to nije htjelo.
"To je ovisnost. Nije ovisnost bolest psihe kako tvrdi medicina, ovisnost je bolest srca, onog srca koje je povrijeđeno, onog srca kojem se još nekad davno dogodilo nešto loše i godinama se samo taložilo. Teško mi je bilo moliti, stidio sam se to raditi. Mislio sam, ako me netko vidi koga poznajem da se molim, smijat će mi se i mislit će da sam poludio. S vremenom sam gledao momke oko sebe, koji su se dobro osjećali iako su prošli mnogo gore stvari od mene. Pitao sam ih kako je to moguće i svi su mi govorili-ovdje moraš malo propatiti, nisu ti ovdje gost. Morao sam prihvatiti svoje stanje i dati smisao svojoj patnji", priča Markota.
Među brojnim hodočasnicima u Međugorju bilo je dosta invalida, koje je on zajedno s ostalim momcima iz zajednice nosio na Brdo ukazanja, i ta iskustva su mu mnogo pomogla, odnosno to ga je natjeralo otvoriti oči. Shvatio je sav svoj jad i ljudsko siromaštvo, i tada je, kaže, bio Bogu zahvalan da može tako nešto raditi, odnosno počeo je cijeniti život i zdravlje.
Malo-pomalo, shvatio je da mu zajednica želi samo dobro. Shvatio je da je s ulice koja je samo uzimala od njega došao među ljude koji od njega ništa ne traže, a prihvaćaju ga onakvog kakav jest. To su bili trenuci u kojima je, kaže on, progledao i počeo disati. Prestao je zajednicu doživljavati kao kaznu za sve loše što je napravio u životu.
Susret s majkom
"Tu je počeo moj put… To nije bilo preko noći, od toga je prošlo više od godinu dana. Zajednica mi je uvijek opraštala, iako sam i u njoj napravio dosta problema. Ja nisam znao što je to oprost, nisam mogao oprostiti samom sebi, osuđivao sam se za sve ono što sam učinio. Na jednoj nogometnoj utakmici sam udario momka i sjećam se da mi je trebalo petnaest dana da skupim hrabrosti da mu kažem: 'Oprosti.' Nije to lako, to treba doista htjeti, reći 'oprosti' iz srca. To je ono što te zajednica uči, kao i to da kažeš 'hvala'. Često znam kada svjedočimo o svojim iskustvima reći da mi naše rublje peremo na ruke. I svaki put kada perem rublje ili kada samo prođem pored mjesta gdje se to radi, sjetim se svoje bake koja mi je bezbroj puta u životu oprala rublje, a ja joj nikad za to nisam rekao 'hvala', jer samo mislio da ona to mora", prisjeća se ovaj, danas bivši ovisnik.
Sve dobre stvari i navike koje je stekao u zajednici prenio je na svoju obitelj. Inače, kaže, običaj je da štićenicima vikendom obitelji dolaze u posjet, ili ako su udaljeniji da se čuju telefonom. Njegova majka, koja već dvadeset godina živi u Švedskoj, prvi put ga je posjetila prije dvije i pol godine i imala je priliku doživjeti život u zajednici.
"To je bio prvi put da sam joj rekao: 'Laku noć, mama., Nakon trideset i više godina života i svega onoga zla što sam učinio moralo se dogoditi da se skupa s njom pomolim na Brdu ukazanja i da ja to izgovorim, iako to nisam planirao", priča Gordan. Na kraju dodaje kako je tek u zajednici uspio riješiti svoj najveći problem, svoju najveću ovisnost, a to je bila - laž, koja je, po njegovu mišljenju, korijen svake ovisnosti.
