U predvečerje božićnih blagdana dobio sam od prijatelja iz Ljubuškoga knjigu Georga Daneša, Bevölkerungsdichtigkeit der Hercegovina, Prag, 1903. Knjiga nevelika opsegom, ali puna brojki i zanimljivih zapažanja o Hercegovini prije stotinu godina. Daneš u njoj iznosi demografske i urbanističke pokazatelje, na temelju čega se može dobiti odgovor na pitanje Tko je tko u Hercegovini početkom 20. stoljeća.
U zadnjem popisu Hercegovina se sastojala od devet kotara, među kojima je jedino Mostar imao grad preko pet tisuća žitelja. Od ostalih kotara Ljubuški je imao četiri naselja između 2.000 – 5.000 žitelja, a Stolac samo jedno.
Kotari u istočnome dijelu Hercegovine imali su velik broj naselja do 50 žitelja. Nevesinje i Bileća imali su više od 30 posto kmetova, a bilo ih je dosta u stolačkom i mostarskom kotaru. Na desnoj obali Neretve, uz Mostar naveden je samo grad Ljubuški i varoši Čapljina, Vitina i Pribinovići. Doduše navedena su polja: Mostarsko blato, Dugo polje, Rakićko i Posuško polje. Demografski i urbanistički pokazatelji u Hercegovini stubokom su se izmijenili početkom 21. st. Negdašnji kotar Mostar jedini u Hercegovini trenutačno ima status grada. U međuvremenu napredovala su negdašnja sela Š. Brijeg, Čitluk, Grude i Posušje i postali općinska središta. Dapače, prema slovu najnovijega "Zakona o načelima lokalne samouprave u FBiH" Široki Brijeg, kao sjedište županije, dobit će status grada. Spomenuti zakon izričito propisuje da se grad uspostavlja federalnim zakonom, ako u općini ima najmanje trideset tisuća žitelja, a u gradskom središtu živi najmanje deset tisuća stanovnika.
Izvažemo li povijesne, kulturološke, statističke i druge reference, čini se da je Ljubuški najviše izgubio. U svim povijesnim razdobljima bio je respektabilan kraj koji su cijenili svi osvajači i svi vlastodršci. U doba Rimljana u Ljubuškom se nalazio vojni tabor, putna postaja, veteransko naselje, villae rusticae i ranokršćanske bazilike. U srednjem vijeku bio je također prosperitetan kraj, gdje je cvjetala pismenost (Humačka ploča), u kojem je bio trg sa crkvom, iznad kojega je sagrađen utvrđeni Stari Ljubuški. Proširili su ga Turci i u 18. st. napravili sjedištem kadiluka. Ljubuški je ostao kotarom pod svim režimima, od Austro-Ugarske do Titove Jugoslavije, sve do 1966. kada su ukinuti kotari. Otada počinje njegova stagnacija, koja se samo pojačala nakon 1990. i dolaska "novih demokratskih seljaka".
Reurbanizacija Ljubuškoga
Može li Ljubuški, u kojemu su se rodili začetnici pismenosti (Lovro Šitović), revolucionari (Ivan Musić), akademici (Izidor Papo), u kojemu se nalazi najstariji muzej u BiH, sa svojih 2.300 sunčanih sati godišnje i više od stotinu ulica, šest trgova i dva parka, dogurati do statusa federalnoga grada? Jedan stavak, naime, u federalnom zakonu kaže da se "iznimno gradom može proglasiti općina od posebnoga povijesnog i kulturnog značaja". Da, ali tko će pogurati taj projekt reurbanizacije Ljubuškoga? Najjači politički i državni dužnosnik iz Ljubuškoga trenutačno je Ivica Gašpar, ministar unutarnjih poslova Županije zapadnohercegovačke.
