Umro je i pokopan je Mladen Solin. Na prvi pogled čovjek jednak kao i svaki drugi Ljubušak i Hercegovac. Pokosio ga prokleti rak i metastaza u najboljim godinama. No pokop Mladena Solina nije bio kao svi druge kojima pohodimo.
Rijetko ćete danas na sprovodima vidjeti da na grobu jednog čovjeka plače čovjek druge nacionalnosti. Rat je u ovoj tužnoj zemlji pomeo gotovo sve međunacionalne odnose.No još rijeđe ćete, i vjerojatno nikako na sprovodu nekog čovjeka vidjeti kako mu na pokop dolazi njegov nekadašnji utamničenik, iz dalekog drugog grada i druge nacionalnosti, netko kojeg je kao pritvorenog u ratnim godinama morao čuvati da ne pobjegne i da se drži zatvorskih pravila.
Na grobu Mladena Solina danas je plakao jedan Damjan, jedan Srbin iz Bileće. Ovo je ratna priča o ljudskosti i humanosti koje ne poznaju granice. O tome kako se ljudski obraz može sačuvati i u graničnim situacijama i kako čovjek čovjeku može biti čovjek čak i onda kada mu po dužnosti treba biti vuk. Ovo je priča o pokojnom malom a tako velikom čovjeku Mladenu Solinu i njegovom pritvoreniku Damjanu Tripoviću nekadašnjem stanovniku ratnog logora Stipanići u Tomislavgradu.
Ovo je ujedno jedna od onih priča kada moraš stati i zamisliti se o svijetu u kojem živiš i putu kojim ideš. U sjećanje na pokojnog Mladena Solina prenosimo tekst koji je Glas Srpske objavio u drugom mjesecu 2013. godine.
Obitelji Solin izražavamo sućut.
Bileća: Prijateljstvo iz logora
Mladen Solin, šef smjene u ratnom logoru u Stipanićima kod Tomislavgrada jedan je od rijetkih koji i danas može pogledati u oči tadašnjim zatvorenicima Srbima, jer kada su počinjale njegove smjene u logoru prestajala su mučenja, prebijanja i strepnja.
O velikodušnosti Hrvata Mladena Solina svjedoči tadašnji zatvorenik Damjan Tripović koji je u logoru u Stipanićima proveo dva mjeseca i stekao doživotnog prijatelja zbog kojeg je ubijeđen da noć i nije tako crna.
"Kada se sjetim dana logorovanja pomislim na teška zlostavljanja koja smo pretrpjeli, ali i na tog časnog i hrabrog čovjeka. Kad bi bila Mladenova smjena, nama niko ništa nije smio da uradi. Znao je i pušku da potegne na one koji bi se približili sa željom da nas muče" - ispričao je Damjan.
Za Mladena Solina kaže da je čovjek malog rasta, mršav, ali velikog srca.
Mladen je u svojoj smjeni obilazio sve ćelije, čak sešalio sa zatvorenicima. Podrazumijevalo se da mučenje tada prestaje. Nitko na to nije smio ni da pomisli.
Najčešće je navraćao do zloglasne "osmice" gdje je Damjan tamnovao, a znao je donijeti i vina i rakije, pa počastiti zatvorenike.
"Sjedeći sa nama u dvorištu ispred zatvora, sa tugom u očima, i kajanjem, iako nam nikakvo zlo nije učinio, Mladen bi mi govorio "Trile, stat će ovo ludilo, opet ćemo se mi vidjeti i piti rakiju i vino, ali u drugim okolnostima. Valja ovo sve izdržati. Biće sve dobro" - ispričao je Tripović. Mladen Solin i Damjan Tripović druže se i danas i često se sastaju.
"O svemu pričamo. Ponekad i o mom tamnovanju. Tada se pogledamo u oči. I odmah se razumijemo. Baš kao i tih dana u Stipanićima" - kaže Damjan.
Da ipak sve ne bude lijepo i kako treba, pobrinuo se surovi život. Damjan je saznao da je Mladen teško obolio i sprema se da ode kod njega na "čašicu" razgovora. Da mu, ako ne može pomoći, pruži utjehu, kao što je on njemu pružao 1992. godine u Stipanićima.
Najrođeniji
Jednom prilikom pripadnici Agencije za istrage i zaštitu (SIPA) blokirali su Solinovu kuću, a Damjan je za to čuo od njegove žene.
"Odmah sam zvao u SIPA-u da im kažem da je to ljudina koja nam je svima pomagala i spasila živote i da se sklone od njegove kuće. Nisu ga dugo ni ispitivali, ali mi je bilo krivo jer mi je kao najrođeniji" - kaže Damjan.
