Nije tako davno bilo, kome se još da sjećati, da su se u urede naguravali novi djelatnici sa starima, pa su i stari i novi ostajali nagurani u besposličarenju
Tek što je potpisao ugovor, čovjek u petom desetljeću života srušio se u nesvijest. Nakon dolaska hitne pomoći i izvlačenja iz nesvijesti u zaposlenu stvarnost, novi šef je novom radniku rekao kako je najbolje da uzme bolovanje. On je, poštujući novo radno mjesto i novog šefa i smatrajući kako je nepristojno odbiti prvu šefovu naredbu, to i učinio.
Tako otprilike zvuči jedna od nedavnih epizoda u jednoj od naših Elektroprivreda koja se posljednjih dana odigrava. Naime, naveliko i namalo se priča kako u urede masovno dolaze novi uposlenici, mahom starije životne dobi. Samo, ne padne svaki od njih u nesvijest.
Potez je to, daleko od očiju javnosti, koja sve više žmiri - jer pisali vi ili ne pisali, čitali ili preskakali naslove uredi se pune - koji treba spasiti poduzeće, jer je krenulo posrtati na ovaj ili onaj način.
Naočigled zamršena, a u praksi vrlo jednostavna priča oko dovođenja kadrova i upošljavanja u tvrtke koje se poput mačeva izvlače u političkim obračunima, nastavlja se. Nije tako davno bilo, kome se još da sjećati, da su se u urede naguravali novi djelatnici sa starima, pa su i stari i novi ostajali nagurani u besposličarenju. I tako tri, četiri godine. Do novog kruga spašavanja.
A onda je, nakon predizbornih ratovanja i postizbornih trljanja ruku, došlo vrijeme za novo naguravanje. I tako će biti iduće tri godine, dok uredi ne puknu po šavovima, novi stariji uposlenici ne odu u mirovinu ili se sve samo od sebe uruši i utopi i besmisao vladanja, upravljanja i spašavanja na bosanskohercegovački način.
Dok je bivši direktor napadao bivše direktore da su zapošljavali strine, budući direktori su napadali njega da je zaposlio pola svojeg grada, pa su u uredima sjedili radnici koji su kao na sportskim terenima imali pričuve, a nitko se od njih nije pretjerano lomio od posla.
Galama je prestala mlohavom odlukom o zabrani zapošljavanja u državnim poduzećima, pa je potiho nastavljena sve dok nije netko glasno pao u nesvijest od dobitka na lutriji zvanoj posao u Elektroprivredi.
Baš kao što će nakon odležanog šoka od ugovora, čovjek s bolovanja redovito krenuti na posao, tako će se i priča o spašavanju i uništavanju poduzeća istopiti u moru istih ili sličnih priča na koje smo otupjeli.
Ni budući ni sadašnji upošljavači, ma koliko bili prozivani i razvlačeni u predizbornim i postizbornim mudrolijama, neće trepnuti okom. Mogu tek završiti na klupi za pričuve u natrpanim uredima, dijeleći prostor s kadrovima svojih "neprijatelja", ili otići u povijest firme i bez treptaja uživati ugled kod onih koje su zaposlili i divljenju onih koji će, po istom receptu, zapošljavati.
Ionako je bolje da zapošljavaju naši, nego njihovi. I tako sa svake izdajničke strane i svake struje na toj strani.
