U susret predstojećim općinskim izborima odlučili smo proanalizirati politički sustav u BiH iz drugog kuta. Porazgovarali smo s Tomom Borasom, diplomiranim ekonomistom i matematičkim tehničarom, koji kruh svagdašnji zarađuje baveći se velikim informatičkim sustavima i bazama podataka.
On u polušali kaže da ni on nije radio sa kompliciranijim sustavom od BiH i nastavlja: Žalosno je kad se svatko u ovoj državi mora baviti politikom pored ovako masno plaćenih profesionalnih političara, možda to govori najviše o njihovom (ne)radu. Ne bi im trebalo dozvoliti da se uvijek pozivaju na tešku zapetljanu situaciju i „objektivne" okolnosti.
Mogli bi oni puno postići bez obzira na uistinu loš sustav, samo da znaju i da im treba. Evo npr. par pitanja kojima se svakodnevno bave stranke sa hrvatskim političkim predznakom. Jedino su u pravu kad kažu da neriješen položaj Hrvata jeste najveći problem ove države...
O lokalnoj samoupravi
Veliki problem jeste odvlačenje ovlasti i financija prema Sarajevu. A zašto stranke hrvatskog predznaka ne rade na jačanju lokalne samouprave, koja je suprotnost centralizaciji? Temelj društvene organizacije nije općina nego mjesna zajednica. One su u 99% slučajeva nefunkcionalne u hrvatskim krajevima. I ovo mjesnih zajednica koje postoje ne rade ništa a ustroj im seže još iz SFRJ, mahom pokrivaju prevelika područja i nefunkcionalne su. Evo npr. moj Ljubuški ima 15-tak nefunkcionalnih MZ-a koje pokrivaju ogromna područja, jer imamo 35 naselja. Pozivam građane da skupe 10% potpisa birača, što nije neki problem, sazovu Zborove mještana i izglasaju (ne)povjerenje, osim rijetkim izuzecima, ne izabranim, nego postavljenim Vijećima i Predsjednicima MZ-a, ne trebaju čekati nikakve izbore, podržavaju ih Zakon o lokalnoj samoupravi i Statuti općina. Isto je i u drugim hrvatskim krajevima.
Druga prednost takve organizacije jeste mogućnost izravne kontrole rada političara i nakon izbora, možda ju političari zato i ne žele. Ovako, lokalno je nemoguće poduzeti išta prije isteka 4 godine do drugih lokalnih izbora, što potpuno oduzima moć narodu. Primjerice, načelnici općina Grude, Posušje, Ljubuški vladaju 4 godine sa osvojenih redom: 1400, 1300, 1900 glasova na izborima 2004.! To je red veličine prosječnog sela u tim općinama, zar je to dovoljno? Ne ulazim niti znam dovoljno o rezultatima njihova rada, ali matematika kaže da je nešto čudno u hrvatskim krajevima BiH. Treća, možda najbitnija prednost, jeste da mjesne zajednice u svoj rad lakše od stranaka uključuju školovane, sposobne, kreativne pojedince, koji se ne žele politički aktivirati, apolitični su, a mogu puno učiniti.
I na kraju, jaka lokalna samouprava temeljena na jakim mjesnim zajednicama omogućila bi lako uvezivanje prostora na principima diskontinuiteta. Sada vjerujem da kada bi diskontinuitet kojeg Hrvati pominju u zajedničkoj Deklaraciji druge strane i prihvatile, hrvatske stranke ga ne bi uspjele niti realizirati.
O Posavini
Svi govore o povratku u Posavinu, neki čak o prodaji iste, a nitko ne poduzima ništa nakon Daytona, zašto?
Većina Posavljaka ima osobne ili može imati osobne dokumente iz BiH mada borave u Zagrebu ili Slavoniji. Svi oni rado bi glasovali da ih političari ne pumpaju apatijom, koja nije čudna nakon svega što su prošli. Evo kao potvrdu ove teorije provjerih i vidim da npr. Srebrenica i dan-danas ima bošnjačku, ne srpsku, vlast i načelnika. Znači teorija funkcionira. Ako su Hrvati u Bosanskom Brodu bili značajna većina sa 41%, a danas ne prelaze prag i nemaju predstavnika u Općinskom vijeću! krivac su hrvatske političke stranke.
O informatizaciji
Na sreću konačno, nekoliko izbornih ciklusa sa zakašnjenjem, informatička revolucija je stigla i BiH, bez obzira koliko bježali od toga. Od ovih izbora i Izborna povjerenstva i cijeli izborni sustav je informatiziran i koliko vidim bar zasad solidno funkcionira, tako da ovaj put zbilja neće biti potrebe da itko bude vraćen sa biračkog mjesta, jer nije na spisku, što je Hrvatima prije svih, uvijek oduzimalo postotke. Nažalost koliko je Hrvata u BiH ja sam ih spreman sve provjeriti u par dana.
O rasporedu ministarstava
Bošnjačke stranke rade protiv srži BiH cijelo vrijeme i onda se čude što druga 2 naroda na utakmicama BH športskih reprezentacija navijaju za protivnike. Neka se upitaju zašto švicarski Talijani i Francuzi navijaju za Švicarsku. Presmiješno je da je danas kad je svijet komunikacijsko globalno selo sve što ima veze sa državom smješteno u Sarajevo. Mostar je formalno na papiru dobio 5 federalnih ministarstava, a realno je u Mostaru max. 20% njihovih kapaciteta i nijedan ministar! O državnim ministarstvima da ne govorimo svi su u Sarajevu, Banja Luka 0, Mostar 0.
Vjerujte da danas nema razloga da po 1 ministarstvo ne dobiju čak, primjerice, Čapljina ili Trebinje. Zašto sve, uključiv tržište rada i radnih mjesta u državnoj službi, mora biti centralizirano? Zašto npr. 50-tak školovanih Livnjaka ne bi radilo u nekom federalno-državnom ministarstvu u rodnom kraju, a ne u Zagrebu? Šta te „pametne poslove" ne bi znao raditi nitko tko nema prebivalište u Sarajevu, uz dužno poštovanje prema olimpijskom gradu? Ili su možda rente za smještaj veće drugdje, šta li?
