Društvo je iz temelja poljuljano ako su mu temelji moralne norme suprotne ovoj pojavi- kupovini glasova. Tko to prešućuje danas, neka nam ni sutra ne govori o moralu, o Bogu o slobodi – ni s oltara, ni s političke govornice ni s katedre!
U devedeset posto općina u Bosni i Hercegovini izabrani su načelnici iz stranaka s naglašenim nacionalnim programima. Svaki put kad se Bosna i Hercegovina ozbiljno približi takozvanoj građanskoj opciji, zagovornici te opcije se uplaše vlastite politike i glasuju za nacionalne stranke.
Ova bi činjenica postala glavnom poslijeizbornom temom da se nije dogodio fenomen Lijanovići. Spomenuti je fenomen u drugi plan potisnuo i najzanimljiviju temu među Hrvatima – izborni obračun HDZ BiH i HDZ 1990.
Poznata širokobriješka obitelj u svom vlasništvu nema samo mesnu industriju, auto-kuću, trgovine i restorane nego i političku stranku, koja je osvojila više glasova u Mostaru nego i jedna druga hrvatska stranka, pobijedila u Livnu, dok im je Grudama i Širokom Brijegu nedostajalo stotinjak glasova do pobjede.
Ova stranka se deklarira kao multietnička i po etničkoj karti svoga članstva kopija je Bosne i Hercegovine – najbrojniji su muslimani Bošnjaci, zatim Srbi, dok Hrvati čine dvadesetak posto članstva.
Formalni predsjednik stranke je Mladen Ivanković Lijanović, što je u javnosti gotovo neprimijećeno jer stranku predstavlja isključivo Jerko, mlađi brat šutljivog predsjednika.
Narodna stranka Radom za Boljitak je stranka braće Lijanović i sve drugo je puka krinka! Otkud onda narodnjačka atribucija jednoj takvoj družini? Nije tajna da su Lijanovići angažirali mnoge majstore obmane, eksperte za „brendiranje“ proizvoda i stvaranje spiniranih slika - doktore zanata što se oduvijek na ovim prostorima nazivao prodaja muda pod bubrege - kako bi svojim nepotističkim ambicijama skrojili „politički korektno“ ruho.
Suočeni s povijesno odbačenim idejama i planovima naručitelja, dobro plaćeni savjetnici nisu imali puno izbora. Oni su se jednostavno vratili u vremena kad su takvi obrasci postojali. Politička povijest uči da je pojam „narodna stranka“ služio kao etiketa za prekrivanje partikularnih interesa određene klijentele.
Sve do sredine prošloga stoljeća legitimacijskom funkcijom „narodnjaštva“ zataškavana je gola interesna bit takvih stranaka. Dok je ta praksa u svijetu odavno nestala, nama se podvaljuje etiketa „narodnjaštva“ nakon pola stoljeća kao da civilizacijski zaostajemo upravo toliko.
Drugi proizvod izvučen sa smetlišta povijesti je kupovanje glasova. Ova praksa europskih veleposjednika koja je suzbijena još početkom prošlog stoljeća u ruhu „poticanja demokracije“ opet se pojavila, ali sada u Hercegovini.
Iskoristiti nečije teško materijalno stanje ili platiti biraču da glasa protivno svojoj slobodnoj savjesti, znači oduzeti mu tu savjest, otkupiti mu dostojanstvo i ljudsku supstanciju i, što bi čuvarima zakona trebalo biti najvažnije, ogriješiti se o zakone. Sustavno oduzimanje čovjekove slobode, pretvaranje ljudi u ljušture bez sadržaja od Boga dana i zakonima zajamčena, nije samo pitanje političke konkurencije i pravne države.
Društvo je iz temelja poljuljano ako znamo da su mu temelji moralne norme suprotne ovoj pojavi. Tko to prešućuje danas, neka nam ni sutra ne govori o moralu, o Bogu i čovjekovu dostojanstvu, o pravdi i slobodi – ni s oltara, ni s političke govornice ni s katedre!
Otkako se braća Lijanovići pojavljuju u politici, priča o kupovanju glasova je stalno prisutna u javnosti. Tu staru pošast u novom ruhu nisu skrivali ni njihovi najbliži suradnici. Tek uoči minulih izbora županijsko je tužiteljstvo pokrenulo istragu o ovoj notornoj pojavi. Do danas policijski istražitelji nisu uspjeli pronaći ni jedno stablo u toj mračnoj šumi pa se može očekivati obustavljanje istrage „zbog nedostatka dokaza“.
Upravo taj „nedostatak dokaza“ najbolje dokazuje koliko je nepotistička hobotnica „Lijanovići“ proširila svoje krakove. Iako su se tim vidom „poticanja demokracije“ do jučer hvalili, nakon pokretanja istrage Jerko Ivanković Lijanović je požurio sve demantirati tvrdeći da nikada nisu kupovali glasove birača.
Kad se proširila priča o kanibalizmu u jednom afričkom plemenu, vlasti su poslale svoje istražitelje da pronađu i uhapse ljudoždere iz toga plemena. Istražitelji su odmah obavili obavijesni razgovor s poglavicom. Kad su ga pitali je li istina da u njegovu plemenu ima ljudoždera, poglavica je energično sve demantirao: Ne, to nije istina. Mi nemamo ljudoždera – sinoć smo zadnjega pojeli!
