Biti Hrvat u Bosni i Hercegovini, danas je velika stvar. Sudjelovanje u političkom životu gotovo da i nije potrebno. Redovito se na sjednicama Parlamenta Federacije BiH preglasavaju a neke važne odluke donose se bez Hrvata.
Novac iz proračuna nikad se manje nije izdvajao za potrebe najmalobrojnijeg od tri konstitutivna naroda. A sve to zahvaljujući «ljubavi» i «brizi» onih koji zastupaju taj ispaćeni, izmanipulirani i prevareni narod.
Iako nema službenih podataka, budući da se popis stanovništva očekuje tek za tri godine, neki političari i crkveni predstavnici u Bosni i Hercegovini kažu da je broj Hrvata od 1991. do danas uvelike smanjen.
Kako je živjeti ondje gdje su Hrvati većinski narod - u Ljubuškom? Rekli bi neki ljubušaci: «br'te nikako». Ali, oni koji su preko noći dobili sveučilišne diplome i koji voze skupocjene automobile i oni kojima je rat došao «kao šlag na tortu», rekli bi: «nikad bolje».Prema popisu stanovništva iz 1991., u Ljubuškom je živjelo 2 658 Hrvata, 1 174 Muslimana i 53 Srba. Hrvati nastanjuju Ljubuški od sedmog stoljeća. Najstariji pisani spomenik na starohrvatskoj ćirilici u Bosni i Hercegovini( s umetnuta dva glagoljska slova) ukrašen pleterom je Humačka ploča. Smatra se da je Ljubuški ime dobio po ženi hercega Stjepana Vukčića Kosače – Ljubuši.Turci od 1472. do 1878. «aguju» tim dijelom Hercegovine.
Oni ne rade ništa po pitanju pismenosti, kulture i obrazovanja. Ni tada Hrvati nisu bili dio političkog sustava. Dolaskom Austro-Ugarske monarhije, Ljubuški doživljava gospodarski i društveni procvat. Iako bez velikih ovlasti, Hrvati su dio političkog života.Cijeli hercegovački kraj poznat je po izobilju vode, o čemu svjedoče mnogobrojne rijeke, rječice, potoci, slapovi. Plodno ljubuško polje danas se pretvara u građevinsko zemljište, a nekad je hranilo većinu stanovništva.
Prvi i drugi svjetski rat ne donose ništa dobroga Hrvatima. Stanovništvo je desetkovano, umanjen mu je broj i odneseni mladi životi koji su trebali biti budućnost tog dijela Hercegovine. Siromaštvo, glad i progonstvo otežavali su život. Jedini lijek protiv takve «bolesti» bio je odlazak u «bili svit». Rad koji bi se plaćao u, naprimjer, Frankfurtu višestruko nego u Ljubuškom, zadržao je većinu iseljenika u inozemstvu.
Njihova pomoć stizala je za vrijeme Domovinskog rata. Bili su uz svoj narod u najtežim trenucima. Mislili su pozitivno, željeli dobro i bili odvažni. Nisu ni slutili što bi se moglo dogoditi da se slučajno izgubi koja «vrećica» novca ili koja tona brašna i prehrambenih proizvoda.
Možda nisu ni znali da će nekolicina u ratnom razdoblju stvoriti obiteljska carstva, kako bi se iskazali velikim domoljubima.
Dobri zakoni i lijepa riječ uvijek dobro dođu. Ali kad se govori o temeljnim kršćanskim vrijednostima, tu nema mjesta lopovluku i krađi prava na život dostojan čovjeka. Demokracija je i provođenje zakona koji poštivaju svaku naciju, kulturu i vjeru. Demokršćanski je pravovremena objava oglasa za popunjavanje radnih mjesta, pomaganje onima koji su izabrali vlast, borba za jednakopravnost u političkom životu, jednaka zastupljenost u svim javnim institucijama i snažiji utjecaj nevladinih organizacija.
Nikomu nije palo na pamet otvoriti barem malu tvornicu za preradu voća i povrća koje se uspješno uzgaja na plodnim ljubuškim poljima. Za obrtnička poduzeća kao da nitko nikad nije čuo.
Nitko ni ne pokušava spriječiti odlazak mladih, talentiranih, kreativnih i sposobnih ljudi. Kao zahvala studentima što studiraju i nastoje dobiti barem malo znanja za lakše zapošljavanje i bolji život, Općina Ljubuški dodjeljuje jednokratnu pomoć u iznosu od 500 konvertibilnih maraka. Mjesečno - 41 marka i 66 pfeninga za knjige, smještaj i hranu. Čak ostane i marka za kavu. Ali, nije sve ni crno. Ljubuški može biti ponosan što je imao Hama Ibrulja kojemu je muza bio njegov rodni kraj. Bio je član Međunarodnog Udruženja Umjetnika pri UNESCO-u, a njegova se djela nalaze u Metropolitan Museumu u New Yorku i u Albrecht Durer Museumu u Nurnbergu.
Bio je i suradnik Galerije LM u Mariboru. Osim Ibrulja, docent na Fakuletu političkih znanosti u Zagrebu i prorektor Sveučilišta u Mostaru dr. sc. Zoran Tomić, istaknuti je medijski stručnjak i politički analitičar. Njegova knjiga «Odnosi s javnošću» jedan je od udžbenika na diplomskom studiju «Odnosi s javnostima» na Sveučilištu u Dubrovniku, a dr. Tomića najmanje vole upravo u Ljubuškom.
Zamišljati kakva će izgledati budućnost i što se može očekivati s novim jutrom, nekima predstavlja veliku brigu. Neki spavaju «k'o male bebe», a neki se noću vrte, u snu znoje i imaju noćne more. Sve ovisi od čovjeka do čovjeka, njegove savjesti koja je odraz njegovih djela.
Ako je um nemiran i srce uzburkano, javlja se opsesija ili napast. Biskup mostarsko-duvanjske biskupije, dr. Ratko Perić na propovijedi za Stepinčevo 10. veljače 2008. u Krašiću, rodnom mjestu blaženog Alojzija Stepinca, kaže:
« Napast je bezakonički postupak, svojstven napasniku zvanom sotona ili đavao, koji oduvijek čovjeka napastuje da ubija, krade i laže; da na poslu pronevjeri, da se u braku iznevjeri; da drogu trguje i da druge truje; da popusti požudi tijela, očiju, oholosti života. Dok dobri Duh provjerava čovjekovo znanje, sposobnost i vjernost, zli duh, naprotiv, napastuje čovjeka
na bezakonje i nevjernost.»Teško je, ali ne i nemoguće, utvrditi koliko je «opsjednutih» i «napastovanih» pojedinaca. Možda se jedan dio dokaza može pronaći u selima oko Ljubuškog, zaseocima i predgrađu, gdje u idiličnom ozračju živi elita modernog doba. Ne akademski obrazovana i kulturna, već prije svega politička i poduzetnička.
Poslovati i služiti građanima koji su siti ispraznih priča i neispunjenih obećanja, izazov je onima koji imaju i koji nemaju obraza, koji zaslužuju i koji ne zaslužuju kreirati političku situaciju.
Doći će dani kada maski neće biti. Bit će to dani koji će Hrvatima ljubuškoga kraja pokazati istinu, koju su ionako možda u podsvijesti znali, ali nisu vjerovali kako se podmetanja, krađe, potkupljivanje i kriminal događaju upravo u mjestu u kojem se svake godine za blagdan Sv. Ante Padovanskog, zaštitnika Općine, okupi oko dvadeset tisuća štovatelja.
Hoće li žitelji Ljubuškog ostati u ulozi podanika ili će sudjelovati u kreiranju svoje budućnosti kao razvijeni zapadni svijet, doznat će se u skoroj budućnosti.
