Kako se s jedne strane isisavao a s druge usisavao novac iz Proračuna Republike Hrvatske lako se može utvrditi i na primjeru Ugovora o suradnji Hrvatske i BiH vezanog za stradalnike rata koji su bili pripadnici HVO-a, a kojeg su 23. prosinca 2005. godine potpisali tadašnji zamjenik predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Bariša Čolak i potpredsjednica Vlade RH Jadranka Kosor.
Informacije su imali samo odabrani politički kadrovi
Nakon potpisivanja tog ugovora u Sarajevu je Federalno ministarstva branitelja imenovalo tzv. Tijelo za vezu provedbe Ugovora između Hrvatske i BiH kojeg je sačinjavalo devet osoba, mahom političkih poslušnika Dragana Čovića. Od svih devet nesporno je imenovanje samo tadašnjeg predsjednika HVIDRA-e HVO-a i jednog pravnog eksperta iz Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Svi ostali tu su bili isključivo po partijskoj direktivi, a našlo se mjesto i za pomoćnika ministra za pravna pitanja Nezima Ćatića, polupismenog pravnika koji se u pravo razumije kao Mara u “onu stvar”! Dokaz tome je na stotine sporova koje Federalno ministarstvo za branitelje izgubilo i koje će braniteljima morati isplatiti odštete koje su, samo do sada, “teške” oko 25 milijuna eura. I to sve zahvaljujući Ćatiću i njemu sličnim zaposlenicima Ministarstva.
Nije nebitno napomenuti da je na čelu tog tzv. Tijela za vezu bio tadašnji tajnik ministarstva Zdravko Skočibušić, a jedan od članova Zdravko Bešlić, u to vrijeme ministar branitelja u Zapadno-hercegovačkoj županiji. Ispostavit će se da je nekolicina članova navedene ekipe – koja je mjesečno primala solidne naknade za svoj “rad” – ustvari bila imenovana da bi umirovila hrvatsku političku “elitu” i njezinu bližu i daljnju rodbinu, kao i vjerne špijune i sitne kokošare koji su se HDZ-u BiH prodali za novac, zapošljavanja, imenovanja u razne odbore i slično.
Manipulacije brojkama i ponižavanje stvarnih stradalnika
Ugovor je predviđao da Republika Hrvatska na sebe preuzme obvezu umirovljenja približno 5000 ranjenih i zatočenih pripadnika HVO-a, i oko 800 obitelji poginulih bojovnika čiji status do tada nije bio riješen. Međutim, samo do sada temeljem Ugovora umirovljeno je više od 7000 osoba, a na stand by ih je stavljeno još oko 1000. Postavlja se pitanje odkud se stvorilo dodatnih više od 2000 “ranjenih i zatočenih”?!
Odgovor je vrlo jednostavan. Sirotinju koja je ginula, ranjavana, zatočena i prolazila nezapamćene torture su zakinuli i dali joj mirovine koje su puno manje od onih koje su dobili političari, te visoki policijski i obavještajni dužnosnici. Da se radi o izrugivanju žrtvama hrvatskog naroda u BiH najbolje svjedoči podatak da su hrvatske mirovine dobili i pojedini pripadnici Armije BiH koji u HVO-u nisu proveli niti sekundu. I to je išlo preko pojedinaca iz famoznog Tijela za vezu. I doista, ispalo je da se radilo o vezi, ali ne između Hrvatske i BiH, već “vezi” lažiranja dokumentacije, pripadnosti postrojbama HVO-a i svega što se moralo dostaviti do kraja srpnja 2006. godine.
Kako to političari vole prezentirati, prosječna mirovina ostvarena na temelju Ugovora je oko 4000 kuna, što nema veze s realnošću. Ta računica se najlakše može opisati onom starom izrekom: “U prosjeku ljudi jedu sarmu, jer neki jedu kupus a neki meso!” Ljudi koji su doista ranjeni imaju mirovine oko 3000 kuna, dok su ovi koji su se 2005. i 2006. sjetili da su ranjeni ili zatočeni dobili mirovine od 6000 do 8000 kuna, iz jednostavnog razloga jer su imali visoke činove koje su u najvećem broju dobili sjedeći po uredima za vrijeme Domovinskog rata. U nedavnom TV prilogu vezanom za kriminal u policiji Zapadno-hercegovačke županije javno je prezentiran dokument o tome da Zdravko Boras, aktualni ministar MUP-a spomenute županije, još od 2007. prima mirovinu iz RH u iznosu nešto manjem od 6500 kuna. Iako nikada nije prekidao radni odnos u BiH, znači isti slučaj kao i s donedavnim visokim dužnosnikom HDZ-a BiH Nikom Lozančićem, za kojim je MUP RH raspisao i tjeralicu zbog neodazivanja sudu u Zagrebu. Ova dvojica su samo dio od stotina, prije bi se reklo tisuća, istih slučajeva.
Slučaj ‘Bešlić’ – kriminal dokaziv jednim liječničkim pregledom
Već spomenuti gospodin (ispričavamo se gospodi) Bešlić je čak i radio na izradi Ugovora. Do koje granice ide bezobrazluk njega i sličnih dokazuje podatak da se i on tek 2006. sjetio da je 1995. ranjen u okolici Mrkonjić Grada, te se i on imao namjeru ukrcati u “novoranjenike”. Sva liječnička dokumentacija koju je prikupio je lažirana, s izmišljenim brojevima protokola i dijagnozama koje su smiješne. Ali kako je na županijskim izborima 2006. HDZ izgubio vlast u županiji u kojoj je Bešlić bio ministar branitelja, plan mu se izjalovio pa je tek 2007. dobio Rješenje kojim mu je u BiH priznat status ratnog vojnog invalida-ranjenika sa 70% tjelesnog oštećenja. Ostaje nejasno, iako je jasno da je riječ o koruptivnim radnjama, kako je Bešlić uopće i mogao predati zahtjev u HZMO-u s obzirom da je krajnji rok bio srpanj 2006., a on je “postao” invalidom 2007. godine?
Usput rečeno, Rješenje o invalidnosti je bio osnovni dokument koji se tražio uz popratnu dokumentaciju. Javna je tajna da je postojala jaka sprega ranjenika poput Bešlića u HZMO-u i drugostupanjskom tijelu Ministarstva u kojem je “Bog i batina” bio Vlado Taborsky, koji je u vrijeme rata bio u sastavu logistike jedne od postrojbi HV-a. Na čelu Ministarstva je bila Jadranka Kosor kojoj se, kad su ove malverzacije u pitanju, ne može ništa prigovoriti. Možda i može, tko zna? Bešlić je, što je sasvim razumljivo, dobio odbijenicu, a o kakvom se licemjeru radi dokazuje činjenica da je uložio žalbu Upravnom sudu, koja je i uvažena.
Dakle, i Sud se mogao “odraditi”. Bešlićem i njegovom ekipom će se uskoro pozabaviti nadležne institucije u Republici Hrvatskoj, tako da će i on i njemu slični vapiti za snom idućih mjeseci. Kompletna dokumentacija je dostavljena tamo gdje treba.
Moramo napomenuti da je Bešlić u odličnim odnosima s Barišom Čolakom, koji mu je na izborima 2014. izlobirao da uđe i u federalni Dom naroda. Mi znamo da će se on lavovski boriti za svoj narod, isto kao i u vrijeme dok je bio ministar branitelja u županiji. U jednom od idućih brojeva čitateljstvu ćemo pojasniti kako je Bešlić novcem koji je došao iz Hrvatske (radi se o 14.000.000 kuna) raspolagao kao da ga je naslijedio.
Hrvatski proračun u 9 godina oštećen za pola miljarde kuna
Nemoguće je sa sigurnošću tvrditi kolika je točno šteta nanesena umirovljenjem onih koji to ničim nisu zavrijedili, ali definitivno se radi o nekoliko stotina milijuna kuna (slobodne procjene govore o približno pola milijarde kuna). Jedno je sigurno, šačica manipulatora, hohštaplera, varalica… dovest će do situacije da stvarni stradalnici ostanu bez onoga što ih pripada. Dok će Bešlić i njemu slični, naravno uz svesrdnu pomoć Bariše Čolaka i njegovih prijeratnih i sadašnjih obavještajnih veza u Zagrebu, pokušati zataškati prijevaru stoljeća u kojoj su sudjelovali. Mogu biti sigurni da su njihove krivotvorene liječničke dokumentacije, kao i uvjerenja o okolnostima stradavanja, završili tamo gdje im je i mjesto.
Bešlić svoje političke neistomišljenike voli nazivati udbašima, a pogleda li se njegova biografija – neuspješno studiranje u Sarajevu, stanovanje u stanu Davorina Koraća (supruga visokorangirane dužnosnice SDP-a BiH Lidije), pa povezivanje i druženje s Barišom Čolakom i njegovim špijunima početkom rata, s kojima je i danas kao nokat i meso, nemamo što drugo reći nego da je Bešlić – udbaški potrčko. Naravno, dobro i debelo plaćen narodnim novcem. Davorin Korać je bio djelatnik “Uprave državne bezbednosti” u Metkoviću (inače je iz Neuma), kodnog imena “MORE”. Korać zadnjih godina obnaša dužnost direktora Službe za zajedničke poslove organa FBiH. Bešlić je, dakle, stanovao kod suradnika zloglasne UDBA-e. Hrvatina, nema što!
