Ljubuški je ovih dana slavljenički grad. Neki kažu da proslavlja 565. rođendan, možda samo zato što su ove dvije petice i šestica lijepo posložene brojke.
Vjerujem da ćemo i narednih godina čitati kako je ovo naše mjesto, na naše zadovoljstvo, još drevnije i značajnije, pa možda već slijedeće godine, na neki novi datum, budemo slavili 700. rođendan.
Nas ljubušake, trebalo bi interesirati kako se njime upravlja, jer on je naš, nas sviju 30 tisuća, koliko nas ima. A nisu samo njegove ulice naše, već i gajevi, vrtače, škrape, pa i svaka ona mala stina koja se nalazi na njegovih i naših 289 km2.
Pitam se – jesmo li mi odgovorni prema našem mjestu, brinemo li se o njegovom izgledu, razvoju, njegovoj i našoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Mislim da nismo! Mali je broj onih , koji su upoznati s radom općinskih struktura, koje smo birali bez dobrog promišljanja ili nas uopće ne interesira upravlja li se našom općinom s osobinom „dobrog domaćina“. Za vrijeme komunizma nisi smio kazati da nešto nije dobro, da se ne radi pravilno, da je protuzakonito, jer odmah postaješ državni neprijatelj. U posljednjih osamnaest godina, dok je HDZBiH na vlasti, ljubušaci su postali potpuno indiferentni, nezainteresirani, neodgovorni i neozbiljni, jer ne žele kontrolirati upravitelje, iako su vlasnici „kuće“ u kojoj žive.
Jučer, prvo čitam u Večernjem listu, pa onda poslušah riječi sadašnjeg načelnika Nevenka Barbarića i zamjetih uobičajenu priču koja se sastoji od uobičajenih djelova u kojima prvo napade „zlonamjerne, nečasne i tendenciozne“, zatim ponabroji kapitalne investicije, te, kao po običaju, uz obvezni futur II iznese sve po načelu – ovo ćemo, ono ćemo...
Ovo me nagna da se upletem u ovu priču.
Prije nekoliko dana sjedim u šarolikom društvu, gdje se povela priča o zadnjim općinskim izborima i njihovim rezultatima. Jedan Vitinjanin kaže – Barba je mora pobjedit, jer je on „naš“ čovik iz naroda ,– dok jedan Klobučanin ispravljajući doda – Sve je to relativno, i on svašta radi, a još uz to ponaša se kao „mali Napoleon“.
Pa evo, rasčlanimo stanje političkog i društvenog života u Ljubuškom. Jel živimo dobro, imamo li osnovne uvjete za dostojan život, rad i zdravu razonodu, kako bi ispunili svoj obiteljski , društveni i duhovni život.?
Vruća tema proteklih izbora je bila izgradnja vodovodne mreže, što je svakako preznačajan projekt. Međutim, usprkos tome što načelnik Barbarić uporno izbjegava istinu, za taj projekt su vezane nerazjašnjene činjenice. Već mjesecima uvjerava da ga se blati, omalovažava, a on nikako da pred javnost kaže ono što je bitno, a to je: vodovod su pravile tzv. „HDZBiH“ Udruge građana Visoka i Niska zona na čelu s Ivanom Paponjom i Zoranom Vukšićem , ugovori su objavljeni, ali ne i novčane transakcije koje su te Udruge pravile; korisnici vodovoda su bili investitori koji su Udrugama dali novac, a ne općini; kakav je pravni postupak primopredaje vlasništva i upravljanja vodovodnom mrežom između Udruga i JKP Ljubuški, koja je po svemu sudeći izvršena, jer su korisnici vodovoda dobili račune, iako im je obećano od strane Barbarića da prvo korištenje vode neće platiti, kako bi se cjevi isprale i pročistile; kako je pravno provedena sinergija novca iz kredita i onog što ga prikupiše Udruge od korisnika vodovoda; je li pravno ispravno i ekonomski opravdano da se Udrugama daje posao, dok JKP Ljubuški ima sve uvjete da izvede navedene radove, čime je moglo biti postavljeno na zdrave noge.....itd itd.
Danas JKP Ljubuški grca pritisnuto tužbama i ovrhama sadašnjih i bivših djelatnika.
To je samo jedna priča s gomilom dubioza koje su najvjerojatnije platili sami ljubušaci.
Druga, velika, je ona o tzv. ulaganju investitora, na 1,5 milijuna m2 zemlje na Bijači, u visini od 50 milijuna €. Cijeli postupak je, kako upućeni govore, potpuno protuzakonit. Vrijednost 1,5 milijuna m2 jednaka je vrijednosti izgradnje mrtvačnice i groblja, na što načelnik kaže: „ Ostvaren je projekt izgradnje gradskog groblja u vrijednosti od 1,5 milijuna KM. Dio troškova namjeravali smo namaknuti od prodaje grobnih mjesta, a dio donacijom s viših razina. Međutim, zbog lošeg financijskog stanja, donacija nema, prodaja grobnih mjesta ide loše, a obveze prema izvođačima trebaju se poštovati...“.
Začudo u Nacrtu proračuna za 2009. godinu, koji iznosi ogromnih 11,83 milijuna KM, načelnik očekuje oko 4 milijuna KM donacija s viših razina vlasti, a konstatira da novca nema, a usiljeno se predaje potrošačkoj groznici, iako konstatira kako u Ljubuškom živi 15% socijalno ugroženih obitelji.
Časno je priznati da je mrtvačnica postala u ovom trenutku loša i neprofitabilna investicija, ali postavlja se i pitanje – zašto se nije provela studija ekonomske opravdanosti prije izgradnje s obzirom na ekonomsko stanje pučanstva, kao i cijele zajednice?
Svakako da se novac mogao utrošiti puno pametnije na razvoj onoga od čega ljudi u našoj općini žive – poljoprivrede i poticanja gospodarstva, kojeg danas u Ljubuškom nema. Nema gospodarskih zona , niti bilo kakvih studija razvoja općine. Briga o razvoju gospodarstva svela se na puku prodaju zemljišta ili njegovog davanja u koncesije, a to je samo trgovački odnos općine s gospodarstvenicima po načelu – prodajem , kupuješ !
Ekonomski gledano, jedemo sami sebe, jer općina prodaje i maćehinski se odnosi prema nama samima, donacijama „kljuca“ rasvjetu i pločnike, čime stvara privid razvoja, a ništa ne čini , jer ne zna, da pokrene stvaranje dobra koje će donijeti novac.
Očito je da se govori jedno, a radi drugo. Samo u 2008. godini potrošeno je oko 400 tisuća KM za reprezentaciju , Sheratone i sl.,a pukoj sirotinji je dato 15 tisuća KM. Na ovakve stvari nismo osjetljivi, a jesmo na opravdanu kritiku u kojoj se traži otvorenost, transparentnost i posve odgovornost..
I što je znakovito, strukture općine nemaju stručnjake koji bi se htjeli uhvatiti s problemima razvoja općine.
Ili točnije, ima ih Ljubuški, ali nema dobre volje, želje i znanja da se takvi pozovu na zajednički rad.
Što onda, na kraju zaključiti, osim da našom općinom vladaju - političke gazde i kmetovi fabusovci.
