Skrivena slika Hercegovine su ljudi bez posla, a većina onih koji rade to čine na crno. Skrivena slika su i raspale ceste, djeca u školama u kojima su upitni grijanje, voda i druga infrastruktura.
Iako je u današnje vrijeme teško neku pjesmu proglasiti najgorom, prvenstveno zbog velikog broja uradaka koji pretendiraju za neku takvu 'nagradu', pjesma s refrenom iz naslova ovog teksta meni osobno je jedan od najuvjerljivijih kandidata, barem s naših prostora.
Besmislen tekst uz još besmisleniji ritam ili melodiju. Ali dobro, važno je pokušati. Nije mi želja nepoznate autore odvratiti od bavljenja glazbom (uostalom neke pjesme Beatlesa birane su za 'najgore') već bih se želio pozabaviti samim refrenom tj. naslovom 'Hercegovina-Kalifornija'.
Ima li Hercegovina sličnosti s tom američkom saveznom državom? Ima. Ali po meni zasad samo donekle klimatskih.
Hercegovina je zadnjih desetak godina postala pravi mit, prvenstveno u Hrvatskoj i Bosni, a Hercegovci sinonim za bogataše, poduzetnike, a neće se pogriješiti ni ako se kaže – lopove. Razlozi za to su složeni i ne smatram se kompetentnim ulaziti u dublje analize, ali smatram da je u okolnim prijateljskim i neprijateljskim krajevima stvorena potpuno kriva slika o Hercegovini i Hercegovcima.
Hercegovina i njeni stanovnici još od ranih devedesetih asociraju na opjevane bijele čarape, mercedes i mobitel na što su se nadodali poduzeća, vile, jahte... Tako ispada da svi u Hercegovini bajno žive: vode poduzeća koja peru porez, ljeti su u vili oko Makarske, zimi na Blidinju, a sve češće i po europskim skijalištima, u slobodno vrijeme su na jahti na koju znaju navratiti i poznate pjevačice, djeca im studiraju u Zagrebu gdje žive u vlastitim stanovima i voze BMW-e bez vozačke... neću dalje.
Ovakvoj slici pridonijeli su oni koji se mogu prepoznati u prethodnoj rečenici, ali i oni ostali koji nemaju ništa ili malo od toga, ali im godi kad ih se ističe kao Hercegovce-ma šta to značilo.
Zaboravlja se da svaka medalja ima dvije strane pa tako i hrecegovačka, nažalost strana koja je možda više prava je skrivena, kao da je se stidimo, a ističemo stvari opisane maloprije i time sebi činimo medvjeđu uslugu. Ustvari, davno smo je učinili, bacili smo bumerang, a zaboravili kako izgleda njegova putanja.
Skrivena slika Hercegovine su ljudi bez posla, a većina onih koji rade to čine na crno. Skrivena slika su i raspale ceste, djeca u školama u kojima su upitni grijanje, voda i druga infrastruktura. Nitko ne priča o mirovinama od 50 ili 100 maraka. Sela pa i kompletne općine nemaju vode. Javna rasvjeta je viša sfera. Visokoškolovani djelatnici s plaćama iz proračuna su često na rubu egzistencije, o neškolovanima ne treba pričati. Svi vraćaju kredite; neki svoje, a neki one za koje su bili jamci. U cijeloj Hercegovini (ne računam Istočni Mostar) ne postoji nijedno odlagalište otpada koje bi udovoljilo osnovnim ekološkim uvjetima. Sitni i krupni kriminal su svakodnevna pojava. Korupciju smo odavno prihvatili kao svoju. Mostarsko Sveučilište jedva životari i fali mu svega. Studentski dom pruža prave uvjete za razvoj raznih životinja umjesto studenata. Kalifornija? Teško.
Međutim, ovo su stvari koje slabo idu u javnost, a ako i odu prikrivamo ih, želeći se pokazati kao pravi, moderni, napredni. Doduše, i oni kojima nismo dragi zanemaruju ove činjenice (što nama opet bude drago) te nas hvataju za uvriježene epitete.
U jednim novinama se nedavno mogao vidjeti naslov ''Blidinje-hercegovački St. Moritz''. Lijepo zvuči, ali na Blidinje se dolazi makadamom, može se iznajmiti nekih jedva ni 50-ak soba, ne postoji najobičnija prodavnica mješovite robe, nema goriva, nema ništa osim prelijepog krajolika i jedne žičare. Ali, mi moramo imati St. Moritz.
Ne želim reći da hercegovački poduzetnici nisu najzaslužniji za ovaj relativni razvoj Hercegovine, ali je činjenica da se među njima nalazi i dosta ljude koji se ne diče svojom prošlošću, koji su prodavali kokice, a dogodine sagradili robne kuće, i koji grubo rečeno 'nemaju pojma o životu'. Nedavno je jedan takav izjavio:
''Šta će mi fakultet u Mostaru, ja šaljem dicu u Zagreb''.
Ipak, među njima ima i istinski sposobnih ljudi, s manje ili više škole, ali koji su uz osobnu korist učinili dobroga i za zajednicu.
Hercegovački političari su posebna priča, ali ne želim u ovaj tekst uvlačiti puno politike. Samo ću reći da sam nedavno pročitao da je naš predak Herceg Stjepan Kosača, po kojemu valjda humska zemlja i dobi ime, kao tadašnji politički vođa puno radio i na osobnoj koristi. Ne znam je li istina, ali geni su jebena stvar.
Nepobitna je činjenica da su Hercegovci sposobni i poduzetni ljudi. Nije nimalo slučajno da se poduzetnički 'boom' dogodio baš ovdje. Ovaj komad kamenjara i škrte zemlje stoljećima je hranio gladnu čeljad. Prolazile su vlasti i države, ali kao da nitko nije brinuo o Hercegovcima, namjerno i nenamjerno ostavljani su sa strane. Turski zulum gazio je dugo godina, ali Hercegovci ostadoše svoji i ne prodaše vjeru za porez, kao velik dio tadašnijh sunarodnjaka iz velikog dijela sadašnje države. Dvije Jugoslavije su ponovile slične priče, ali Hercegovci su ostali. Kažu da te ojača sve ono što te ne uništi. To se ovdje može primijeniti. Ljudi su zarađivali za svoju gladnu djecu pa makar torbu duhana nosili pješice po snijegu do npr. Dervente. I često se po djedovoj priči događalo da žandari oduzmu duhan taman kad si blizu cilja. I praznih ruku i džepova po snijegu nazad u Hercegovinu. Baš zbog toga što su se stoljećima morali sami snalaziti Hercegovci su se odlično uklopili u poduzetništvo i tržište. Bez obzira na negativnosti kojih je bilo i ima. Nikad nije bilo 'fabrika' koje su zapošljavale cijele gradove i stvarale osjećaj sigurnosti. Zato su takvi krajevi danas nazadni i između ostalog smeta im i Hercegovina.
A za to su krivi i neki Hercegovci. Hercegovina je ipak samo dio jedne države kojoj je prije nekoliko mjeseci Albanija (kako to zvuči!) prepustila zadnje mjesto na ljestvici razvijenosti u Europi. I zbog toga na Hercegovinu treba gledati realno, i o njoj stvoriti pravu sliku. Posebno naglašavajući vrijednosti pravog hercegovačkog čovjeka, a ograđujući se od onoga što drugi koriste kao oružje protiv nas.
