Već par godina pišem po hercegovačkim bespućima. U svojim sam tekstovima progovarao i o sitnicama i ozbiljnim temama.
Dodirivao sam tabue i na vlastiti način progovarao o nebulozama i zabludama naših vremena. Ne pretendirajući na isključivu ispravnost mojeg gledišta, još manje na to da je to sud ili konačno rješenje – samo sam iznosio svoj stav.
U svakom sam trenutku svjestan da je pisanje javno dobro. Vlasništvo koliko autora, toliko i čitatelja. I da je svaka izgovorena riječ podložna argumentiranoj kritici, osporavanju ili iznošenju suprotnih stavova. Najvrednije je upravo to što javna riječ može proizvesti - istinu. Put je do istine put sučeljavanja, suprotstavljenih mišljenja i argumentacije koje autor teksta inicira, a čitatelj nadopunjuje – sve u dobroj vjeri i namjeri. Moji tekstovi ne prolaze nezapaženo. To mi je važno. Unatoč određenom senzacionalizmu, uvijek uspijevam „prodati“ svoju poruku koju trijezni ljudi shvate. To što je moj glas prvom slavujev pjev, a drugom struganje vilice po porculanu – sasvim je druga priča. Pišem ono što želim. Nemam se namjere nikome opravdavati ili ispričavati. Bilo je trenutaka kad sam pretjerao… Samopouzdan sam, ali nisam nepogrešiv.
Čitatelji bi trebali biti svjesni da moja zadaća nije napisati precizan članak o nečemu nego dati svoje mišljenje. Kolumne su općenito putokaz o čemu treba razmišljati i u pravilu daju novi kut na priču o kojem možda nismo ni razmišljali. Nova perspektiva bi vas trebala natjerati na razmišljanje. Pokazati vam nešto za što niste znali ni da postoji, npr. drugačije razmišljanje. No, većina vas nije ni pročitala tekst do kraja, a kamo li shvatila bit i već je počela s nemaštovitim uvredama, degutantnim psovkama i maloumnim optužbama.
Očito je da sam okružen beskičmenjacima koji bi trebali biti budućnost ovog naroda. Ali oni su samo slika istog tog i takvog naroda, koji će radije stajati sa strane, šutjeti i gledati kako gubiš živce, džigericu, cjelokupno zdravlje pa možda čak i život, a sve kako bi učmala atmosfera ostala – ista, nego nešto konkretno učiniti. No, u posljednje se vrijeme pitam ima li borba za „opće dobro“ ikakva smisla. Jer, za koga? Za što?
Zanimljivo mi je što vječito fascinantni desničari, zamaskirani u svoj veo konzervativnosti, čim ih takneš u pravu žicu, postaju najveće hulje marksizma kojim su u školi bili indoktrinirani. Tada ispliva na površinu ono razumijevanje povijesti kao vječite borbe koju karakterizira ona famozna parola „drugovi, mi jesmo za demokratiju, al' ne da svatko priča šta hoće“. To je ono što vas boli. Sloboda govora. Većina vas, koji ste ogorčeni na moje tekstove, odrasla je u režimu, gdje niste mogli pričati što ste htjeli, i gdje su kriva mišljenja sanirana ili kazneno ili nasilje pa biste sad to isto meni htjeli prodati.. E, braćo, ne bi išlo…
Nazivate me luzerom, ali ako stvarno želite vidjeti luzera, stanite pred ogledalo i pasite oči, uredite frizuru, fotografirajte i uživajte u dahu autentičnosti kojeg vam nudi ta uglančana površina… Usuđujete se mene nazvati sotonom, antikristom, masonom i drugim raznoraznim mnogo maštovitim imenima i titulama. Snažne riječi od ljudi koji bi bez Gugla bili moralne ruševine! Ukoliko mi imate što reći, poručiti, zaprijetiti mi ili čak uraditi moj psihološki profil, moj vam je e-mejl na raspolaganju u svako doba dana. Uglavnom, prije čitanja bilo čega, ne zaboravite uključiti moždane vijuge i prisjetiti se da svatko ima pravo na svoje mišljenje te na izražavanje istog.
Meni spočitavate iskompleksiranost. Dva su objašnjenja: ili ste naučili novu riječ pa ju želite pod svaku cijenu upotrijebiti ili činite nešto što se zove projekcija. Projicirate, naime, ili prebacujete svoje mane i crte ličnosti na druge kojima zavidite ili ih ne volite. To je iskompleksiranost. O čemu se kod vas radi: je li visina ili dužina (…), je li neuspjeh kod žena možda razloga? Prosvijetlite me…
No, bilo kako bilo: ljudi vole to što uvijek mislim da imam pravo. Frustrira ih to što uglavnom i imam.
